BRILJANTNA ANALIZA SAŠE IBRULJA; PJANIĆ, NEŽELJENI PRINC: Kako je bosanski fantazist završio u Barci i šta očekivati od tog poteza!?

Po svemu je, dakle, to rekordni transfer za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj rijetko tko sakriva oduševljenje. Volimo se hvaliti lažnim osjećajem da smo velika nogometna nacija, ali činjenica je da ovakvi transferi — uostalom, kao i igrači u rangu vrhunskih u kakve spada Pjanić — dolaze rjeđe od pomračenja sunca i prouzrokuju nezaustavljivu euforiju.

  • Sport

  • 01. Jul. 2020  01. Jul. 2020

  • 0

Piše: SAŠA IBRULJ

Miralem Pjanić u ponedjeljak je i konačno započeo završni čin priče koja je stara barem koliko i njegova profesionalna karijera. Teorija o savršenoj kompatibilnosti njegova stila igre s Barceloninim provlačila se — više ili manje često, ovisno o usponima i padovima u njegovoj karijeri — još od onih bombastičnih, ali istinitih naslova o supertalentiranom bosanskom dječaku u dijaspori. Ime ovog veznjaka s Camp Nouom se počelo povezivati još od tinejdžerskih dana u Lyonu, kroz zube stidljivo provlačilo u Romi, sve češće spominjalo u posljednjih par godina u Juventusu.

Jučer je ta storija konačna dostigla vrhunac. Barcelona je potvrdila da je za 60 milijuna eura kupila prava na Pjanića. On će u Kataloniju preseliti na kraju ove sezone, kad god to bude, a u svježe potpisanom ugovoru stoji da će njen stanovnik biti iduće četiri godine. Po tom je ugovoru on je i najskuplji bosanski nogometaš u povijesti, za njega je Barça stavila nevjerojatnu otkupnu klauzulu od 400 milijuna eura, a (navodnih) 7,5 milijuna eura godišnje plaće, koliko je prenio iz Torina, čini ga i najviše plaćenim Bosancem ikada.

Po svemu je, dakle, to je rekordni transfer za Bosnu i Hercegovinu u kojoj rijetko tko sakriva oduševljenje. Volimo se hvaliti lažnim osjećajem da smo velika nogometna nacija, ali činjenica je da ovakvi transferi — uostalom, kao i igrači u rangu vrhunskih u kakve spada Pjanić — dolaze rjeđe od pomračenja sunca i prouzrokuju nezaustavljivu euforiju.

Međutim, kao i svaki nogometni transfer na svijetu, tako i ovaj, možda i mnogo više nego bilo koji ovog ljeta, povlači dva logična i neizbježna pitanja. Što Pjanić može dati, odnosno kako poboljšati Barcelonu? I, naravno, što Barcelona može dati Pjaniću i kako mu pomoći da postane još bolji?

Sve je ovo zapravo svojevrsni déjà vu. Miralem je drugi Bosanac (ako ne računamo Zlatana Ibrahimovića, je li…) koji će obući Barçin dres. Prvi je bio Meho Kodro, koji je u isto ovo vrijeme prije 25 godina na Camp Nou predstavljen kao jedno od najvećih pojačanja tog ljeta 1995. Iz Reala Sociedada je stigao sa 73 gola na kontu, kao jedan od najboljih strijelaca La Lige tog vremena, uz Davora Šukera i Ivana Zamorana. On je tada — doduše, u pezetama i njemačkim markama — postavio rekorde koje je jučer srušio Pjanić, ali u istoj ovakvoj euforiji ljudi nisu vidjeli da je u Barcelonu došao u najtežem trenutku za njega i klub.

Johan Cruyff bio je ključni čovjek te velike Barçe, ali bilo je očito da je dotad već pogubio konce. Momčad je prvenstvo završila na tek četvrtom mjestu, u kupu je ispala rano, u Ligi prvaka u četvrtfinalu. Konstantne svađe sa zvijezdama otjerale su Hristu Stoičkova, Romarija i Michaela Laudrupa, a na kraju je otišao i Ronald Koeman. Cruyff je bio i u sukobu s predsjednikom Joséom Luisom Núñezom, a mlade nade — njegov sin Jordi, Iván de la Peña, braća Óscar i Roger García — nisu ispunjavali očekivanja, kao što nije ni tek pristigli Luis Figo.

Puno baba, kilava djeca

Kodro, koji je bio atipični napadač za Cruyffov nogomet, u toj je tranzicijskoj sezoni zabio devet golova i bio konstanta meta kritika, a kada je Cruyff nakon još jedne sezone — bez obzira na Gheorgea Popescua, Angela Cuellara i Robija Prosinečkog — bez osvojenog trofeja dobio otkaz i zamijenjen Bobbyjem Robsonom, Kodro je bio prinuđen prekinuti četverogodišnji ugovori i preseliti na Tenerife.

Mnogo veći kaos od toga u Barceloni vlada u posljednjih nekoliko godina.

alt

Od 2014. i dolaska Ivana Rakitića, Luisa Suareza i Marc-Andrea ter Stegena, koji su pridonijeli trostrukoj kruni, Barca je gotovo redom radila loše poteze. Gotovo je nemoguće pobrojati sve velike promašaje u transfer rokovima; potrošeno je više od 800 milijuna eura, a da nije pronađena zamjena za igrače poput Xavija, Andresa Inieste ili Danija Alvesa. Skoro 30 novih igrača je došlo, ali malo tko od njih se zadržao, a kamoli ostavio ozbiljan dojam. Ključni igrači ostali su veterani Leo Messi, Gerard Pique, Sergio Busquets i Luis Suarez, koji su odavno u svojim 30-ima.

I zapravo nije ni čudo da vlada takav kaos i da je najbogatiji klub svijeta u praksi do grla u dugovima — za razliku od Cruyffova vremena, odluke je još od otpuštanja Andonija Zubizarrete donosio i predsjednik Josep Maria Bartomeu, četiri sportska direktora (Raul Sanllehí, Robert Fernandez, Ramon Planes i Eric Abidal), članovi uprave Javier Bordas i Jordi Mestre, te generalni menadžer Pep Segura. Gdje je puno baba, kaže stara narodna, kilava su djeca.

Pjanićev transfer u ovom trenutku zato je, nažalost, samo još jedna potvrda da ova Barcelona već godinama nema organizaciju, nema strukturu, nema ideju koje bi se držala, i nije nikakvo čudo da su navijači gotovo bijesni. Uostalom, ni sam Quique Setien, koji je ove sezone zamijenio Ernesta Valverdea na mjestu trenera, nije imao veliki utjecaj na njegovu realizaciju — a i kako bi, kad svako zna da je teško da će on tu i ostati iduće sezone. I nitko i ne zna tko će biti novi trener i kakve će njegove ideje biti, odnosno kako će se u njih uklapati postojeći igrači ili kako će se uklopiti Pjanić.

Na prvu je nelogična i činjenica da je Pjanić na Camp Nou došao u svojevrsnoj razmjeni za sedam godina mlađeg Arthura Mela, ali ona zapravo potvrđuje čitavu suštinu problema ova Barcelone. Arthura su i Messi i sam Xavi usporedili s Xavijem i zvali ga njegovim nasljednikom, ali on taj potencijal — što zbog ozljeda, što zbog loše forme — nije ispunio. Ipak, zamijeniti ga Pjanića uz tek 10 milijuna nadoknade nema sportske logike, pogotovo u situaciji kada Barcelona ima Frenkieja De Jonga i Busquetsa koji igraju na sličnoj poziciji, te Riquija Puiga koji je kod Setiena dobio još više prilike i bar donekle donio ekipi potrebnu energiju.

Upravo je svježina i energija ono što na prvu nedostaje ostarjeloj Barçinoj ekipi, a pitanje je može li joj to u takvom odnosu snaga u momčadi donijeti Pjanić.

Rizik je veći za Pjanića

Međutim, to nas dovodi i do najvećeg problema.

Najbogatiji klub na svijetu u praksi je silnim lošim kupovinama i nepostojećim prodajama došao u probleme s ispunjavanjem pravila Financijskog fair playa i hitno mu je trebao transfer koji će bar donekle osloboditi prostor u poslovnim knjigama. Arthur je, istina, imao jako lošu sezonu i danas djeluje kao jedan od onih koji nikad neće ispuniti svoj potencijal. On je usto bio i jedini igrač visoke vrijednosti kojeg se dalo natjerati na selidbu. Ova zamjena igrom brojki otvara oko 60 milijuna eura prihoda u godišnjem obračunu (i to za oba kluba) i za Barçu je s poslovne strane bila nužan potez, potez očajnika koji ustvari nije imao nikakvog izbora.

Zato za navijače, koji se posljednjih dana žale, samo dovođenje Pjanića nije glavni problem. Ono što jest je način i glavni razlog tog transfera.

alt

Ipak, bez obzira na čitavu tu logiku — ili njen izostanak — bilo bi glupo već sada reći da je Barcelona pogriješila s dovođenjem Pjanića. On nikako nije mačak u vreći; radi se o jednom od najboljih igrača svijeta na svojoj poziciji, provjerenom i iskusnom nogometašu koji će se svojim kvalitetom i iskustvom moći brzo uklopiti u momčad i dati joj doprinos. Barcelona se našla u lošoj situaciji i iz nje je kroz angažman Pjanića pokušala izvući najbolje.

Zapravo je puno veći rizik za Pjanića, kojemu će čitava ova situacija biti dodatni pritisak; on će, ni kriv ni dužan, biti pod posebnom lupom navijača, ogromnim očekivanjima i još većim sumnjama, pokušati se probiti u strašnoj konkurenciji na svojoj poziciji, i to dok dolazi u klub koji se nalazi u općem rasulu i čiji su budući koraci nepredvidivi.

Dakle, odgovor na pitanja s početka bio bi prost — nitko ne zna koliko Pjanić može ponuditi nekoj budućoj Barçi i ona njemu, jer nitko ne zna kako će buduća Barça točno izgledati, a kamoli hoće li se on uklopiti u koncept i ideju.

Ali jednako bi glupo bilo zaključiti da je Pjanić napravio pogrešan potez. Barcelona, u kakvom god da je stanju, nije klub koji se odbija. Uostalom, stvari se s Maurizijom Sarrijem nisu se poklopile i nakon četiri godine bilo je vrijeme za pokret, Pjanić je trebao promjenu okruženja. A kuda je bolje otići nego na Camp Nou?

Niko ne sumnja da je Pjanić i dalje nogometni princ, ali je on danas među Barceloninim navijačima neželjeni princ. No, nepovjerenje je Pjanića pratilo od njegovih prvih dana u Luksemburgu, u Metzu, Lyonu, Romi, pa na kraju i u Juventusu. San mnogih je konačno ispunjen, završni čin priče o kompatibilnosti Pjanića i njegova stila s Barçom započinje sada i ustvari je sve na Miralemu.

On ima još jednu priliku pokazati od čega je, i da zna i može zapravo puno više nego što bilo tko misli.

(Prenosimo s portala Telegram)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...