Usamljena lica nad iskopanim humkama, prizor na koji smo navikli za svaku godišnjicu genocida u Srebrenici.

U pogledima davno zaleđene slike. Na njima su nekoć bili sretni. Bili su skupa. Sa svakodnevnim brigama, doduše, ali skupa. Često i sa neispunjenim planovima, ali skupa. U brigama odrastanja i brigama za djecu, ali skupa, javlja Hayat.

Danas, bi više nego ikada da se sjećaju baš takvih slika. Ali one koje su uslijedile, bile su gore. Prvo sive, pa crne… onda i najcrnje.

Putevi kojim su hodili, uglavnom su vodili u smrt. A između, borba, nadanja, iščekivanja. Doće, eto ih, tu su, bit će, moraju, pokucat će. Ponovo će se smijati na zajedničkim fotografijama.

Istina drugačija. Bolnija. Gora. Teža i njihova.

Ahmo Ibišević sutra će u kabur spustiti tabut sa posmrtnim ostacima svoga Salke. Starijeg sina. Tada, 23-godišnjaka.

Bio je odvažan, hrabar, izgrađena ličnost, obrazovan. Bio je njihov, Ahmin i Zinetin. Stasao baš i kao drugi sin, godinu mlađi Samir.

Salko je najmlađa žrtva koja će sutra biti ukopana u Memorijalnom centru u Potočarima. Posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici Liplje, nadomak Zvornika.

Za Samirom još tragaju. Parcela rezervisana. Ako ga ikada nađu, priča Ahmo, spustit će ga baš pored starijeg brata i dvojice amidža.

A sutra… sutra će zaustaviti suze, smoći ono malo snage koja se prikupljala 25 dugih godina, baš za ovaj dan. Kada na vječni počinak isprati starijeg sina. Odvažnog, hrabrog i voljenog Salku.