Fra Franjo ističe kako cijela javnost ovih dana pokušava shvatiti što se tih dana 1995. godine, od 5. do 11. jula, događalo u Srebrenici. Ono što svi mi, nebitno kojoj nacionalnoj zajednici pripadali, trebamo znati jeste da se tada dogodila, kako je rekao, tragedija ljudskosti i elementarne humanosti.

- To više nije vezano za međunacionalne sukobe niti mržnju koja kod nas postoji. Tamo je došlo do propasti naše ljudskosti. Ako bismo to uspjeli vidjeti i samima sebi to podsvijestiti, možda bismo mogli spoznati i što se u Srebrenici 1995. godine dogodilo. Jedno su političke konotacije i njihova tumačenja, kao i presude međunarodnih sudova. Međutim, ono što ne bi smjelo biti predmetom negiranja je tragedija ljudi koji su nemilosrdno ubijani i svirepo mučeni i do kraja dehumanizirani – smatra fra Franjo Ninić.

Navodi da ono što bi želio da se s ljudske strane dogodi jeste da mi kao ljudi zašutimo i čujemo imena ljudi koji su nastradali te da tu patnju ljudi koji su ubijeni, uzmemo za mjeru našeg današnjeg života.

Veza franjevaca sa Srebrenicom i provincijom Bosne srebrene je veoma duboka i povijesna, a fra Franjo Ninić naglašava da su se franjevci suobličili sa srebreničkom tragedijom te da je to veza koja nikada nije dovoljno ni ispričana. Franjevci Bosne srebrene za Srebrenicu su, naime, vezani pupčanom vrpcom, jer franjevačka provincija Bosne srebrene nosi naziv upravo po Srebrenici, gdje se od 1991. godine pokušava revitalizirati život franjevačkih samostana.

- Tragedija koju je narod Srebrenice doživio u sedmom mjesecu 95. godine je tragedija i naše zajednice. Zato što su ljudi koji su tamo živjeli i koji su ubijeni, bili dio našeg identiteta ovdje, u Bosni. Ubojstvo ljudi u Srebrenici je bilo dijelom ubijanje i identiteta franjevaca Bosne srebrene – kazao je fra Franjo.

Iz tog vremena, podsjeća on, postoji nekoliko izjava tadašnjeg provincijala, fra Petra Anđelovića prema političarima u BiH i međunarodnoj zajednici o onome što se događalo u Srebrenici. Dokumentiran je i apel fra Petra Matanovića, gvardijana tuzlanskog, 1995. godine, koji je uz "Caritas" Vrhobosanske nadbiskupije i cijele strukture pokušao pomoći tim napaćenim ljudima.

- To je vidljivo i iz "Hrvatskog glasnika" koji je izašao u srpnju 1995. godine. Tuzlanski gvardijan, fra Petar Matanović napisao je jedno dramatično priopćenje kojim moli lokalno stanovništvo u Tuzli da Srebreničane prihvate kao svoje braću i sestre. Završetak tog njegovog teksta kaže: "Dragi Srebreničani, dobro nam došli. Vjerujte da ćemo sve učiniti kako bismo ublažili vašu bol i patnju. Znajte da je vaša bol i naša bol i da je vaša patnja i naša patnja. Sve vas pozdravljam u ime provincije Bosne srebrene, koja nosi ime po vašem gradu - podsjetio je fra Franjo.

Naglašava i da je "Caritas" Vrhbosanske nadboskupije tih najtežih dana dodijelio više od 80 tona hrane Srebreničanima koji su pristizali u Tuzlu te još nekoliko tona higijenskih potrepština. Također, tih najtežih dana za Srebrenicu, splitski "Caritas" dodijelio je oko stotinu tona hrane, pokrivače i rasklopljive krevete.

- Dakle, Crkva je bila maksimalno uključena u pomoć svim žrtvama koje su dolazile iz Srebrenice. Ono što su fratri pokušali uraditi zahvaljujući "Caritasu" i drugim institucijama, jeste da se žrtve Srebrenice prihvate na najljudskiji način – kaže srebrenički župnik.

On smatra da se još osjeti da su isključivost i odbijanje dijaloga temeljni pristup života u Srebrenici te da tamo stvari treba mijenjati.

- Ti ljudi se trebaju pomiriti, ne zaboravljajući zlo koje je učinjeno, ne negirajući genocid koji je učinjen. Nego da se fokusiramo na mogućnost zajedničkog života, mirne koegzistencije, mirnog života koji od nas traže naše svete knjige, ali i naša elementarna ljudskost – istaknuo je fra Franjo Ninić.