U nedjelju su održani parlamentarni izbori u Crnoj Gori na kojima je heterogena opozicija osvojila 41 mandat, naspram 40 mandata koliko je osvojila Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića zajedno sa svojim tradicionalnim koalicionim partnerima. Dominantna snaga unutar opozicije su srpske partije koji ne žele nezavisnu Crnu Goru. Međutim, za trijumf te politike njima je potrebna pomoć Albanaca, Bošnjaka i Crnogoraca. Da li onda imaju razlog za slavlje?

Izbori u Crnoj Gori godinama su bili neka vrsta referenduma. Na jednoj strani je Đukanović okupljao one koji žele nezavisnu Crnu Goru u NATO savezu i Evropskoj uniji, a na drugoj strani srpske partije koje žele Crnu Goru manjeviše kao srbijansku pokrajinu, bliske odnose sa Rusijom i poništavanje mnogih dostignuća etničkih Crnogoraca. Djeluje gotovo sumanuto, ali je istina, godinama su političari iz opozicionih partija u Crnoj Gori tvrdili da Crnogorci kao narod ne postoje, a njihov jezik, kultura, crkva i tradicija bili su žestoko ismijavani. Da ne bi išli u daljnju analizu i navodili argumente obje strane, raspravu je moguće zaključiti neospornom činjenicom da su Crnogorci svoj moderni identitet etablirali između ostalog i odvajanjem Crne Gore od Srbije 2006. godine, a što je par excellence primjer političke samosvjesnosti i posebnosti. Ovaj put srpske partije okupljene u koaliciji „Za budućnost Crne Gore“ predvodio je profesor Zdravko Krivokapić, koji je za razliku od onih koji ga podržavaju (Nebojša Medojević, Andrija Mandić, Milan Knežević, na primjer) zauzeo umjereni i pomirljiviji ton.

Takvim odnosima i sa takvim temama crnogorska politička scena bila je obilježena u nekoliko izbornih ciklusa. Na aktuelnim izborima bitna promjena je pojava dviju koalicija koje su pokušale pomiriti suprotnosti, a sam naziv jedne od njih „Mir je naša nacija“ govori o srednjem putu koji pokušavaju izabrati. Takva izborna strategija pokazala se odličnom, i u parlament kao bitan faktor pored „mirovnjaka“ ušla je i koalicija „Crno na bijelo.“ Na taj način, ove dvije koalicije dovele su se u poziciju arbitra u Crnoj Gori. Oni će odlučiti koja je to politika bolja za Crnu Goru: Đukanovićeva ili Krivokapićeva.

Izbori poslije izbora

Na čelu ove dvije koalicije se nalaze uglavnom mladi ljudi. „Mir je naša nacija“ koju predvodi Aleksa Bečić osvojila je 10 mandata, a njima partnerska koalicija „Crno na bijelo“, na čijem čelu je Dritan Abazović, osvojila je 4 mandata. Bečić i Abazović su ovoj kampanji ukazivali na sveprisutan kriminal koji vlada crnogorskim društvom, a za direktnog krivca označili su Đukanovića koji zemljom upravlja već 30 godina. U Crnoj Gori kriminal je očitiji nego u većim državama, budući da se radi o državi sa oko 600 hiljada stanovnika, a od čega polovica živi u Podgorici i okolnim gradovima udaljenim na svega sat vremena vožnje od glavnog grada. Koncentracija moći i kapitala na takvom mjestu je ogromna, a za balkanske političke i ekonomske elite to je prilika koja se ne propušta.

Izmoreno podjelama i besmislenim raspravama, crnogorsko društvo gotovo godinu dana raspavlja i o statusu vjerskih zajednica u toj zemlji. Zakon koji je usvojen, podržan je od svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori s izuzetkom Srpske pravoslavne crkve (SPC). To je dalje usložnilo situaciju u toj državi i dovelo do ivice sukoba skupine vjernika o tome kome zapravo pripada zgrada crkve u njihovom gradu. U takvoj atmosferi nuditi mir i treći put čini se kao dobitna opcija.

Međutim, sada je na red došao teži dio posla. Poslanici ove dvije koalicije moraju izabrati između pobjednika izbora DPS-a sa osvojenih 30 mandata i 27 mandata koji je osvojila srpska opozicija. Trenutni omjer snaga od 41 naspram 40 ne garantuje niti da će se brzo formirati vlada, niti da će ona biti stabilna, a ni da će imati bilo kakav poseban program osim smjenjivanja kadrova DPS-a, dok će se na čelu države još uvijek nalaziti Đukanović kao njen predsjednik.

Program nove vlade

Krivokapić, Bečić i Abazović pozvali su i nacionalne manjine (Bošnjake i Albance) da im se pridruže u vlasti. Za sada se ipak čini da će manjine ostati uz Đukanovića, upravo zbog politike pomenutih Medojevića, Mandića i Kneževića. Pored ratnohuškačke retorike i prijetnji sukobima, u tim političkim opcijama su se otvoreno slavili ratni zločinci, a godinama se traži i da Crna Gora povuče priznanje Kosova kao nezavisne države. Pitanje na kome naredna vlada može pasti su upravo ova. Da li Crnogorci, Bošnjaci i Albanci, koji su glasali za koalicije „Mir je naša nacija“ i „Crno na bijelo“ žele dijeliti vlast sa takvim partnerima? Da li će jedan Albanac, što Dritan Abazović jeste, glasati za povlačenje priznanja Kosova?

Abazović, baš kao i Krivokapić, vjeruju u ekspertsku vladu koja bi se uhvatila u koštac s nagomilanim problemima, pa i posljedicama epidemije koronavirusa, budući da je crnogorski turizam ove godine doživio nezapamćen fijasko. Međutim, da li je interes Demokratskog fronta, kao okosnice srpskog bloka, da uspostavi vladu koja neće sprovesti neke od najvažnijih politika u njihovom programu? Povlačenje priznanja Kosova, približavanje Rusiji, povlačenje zakona o vjerskim zajednicama, izlazak iz NATO saveza, samo su neki od prepoznatljivih politika ove stranke. Koji bi eksperti mogli tvrditi da je šansa Crne Gore u polju ekonomije i politike Rusija, a ne Evropska unija i NATO? U prilog tome recimo da Crnoj Gori bliska Italija ima veću ekonomiju od Rusije. Da li će Rusija finansijski pomagati Crnu Goru, kao članicu NATO saveza? Dakle, u dogovoru srpskih partija sa koalicijama koje okupljaju pripadnike svih etničkih grupa, neko će morati napraviti ozbiljne ustupke i poslije toga izaći pred vlastite birače.

Era Đukanovića je završena?

Ukupno 30 mandata DPS-a i 10 partnerskih stranaka daju Đukanoviću šansu da stvar preokrene u svoju korist. Nova većina zavisi doslovno od jednog glasa u parlamentu, pa niko sa sigurnošću ne može ustvrditi da neće biti onih koji će promijeniti stranu. Odustajanje od borbe da sastavi novu vladu za Đukanovića, stoga, nije opcija, osim ako nema plan da novu vladu pusti da radi određeni period, kako bi građanima Crne Gore pokazao slabe strane svojih protivnika. Politički, finansijski i medijski uticaj Đukanovića u Crnoj Gori je ogroman i neće tako lahko biti ugrožen. Sjetimo se da se ranije povlačio sa izvršnih funkcija u zemlji, ali je i dalje kontrolirao stranku i shodno tome državne politike. Koliko je taj uticaj jak treba gledati i u kontekstu ovih izbora kada je se suprostavio SPC, dijelovima srbijanskih medijskih i političkih elita, ruskim interesima i opoziciji unutar vlastitog naroda, a sve to u vremenu ekonomske krize koja kuca na crnogorska vrata zbog slabe turističke sezone. Usprkos tome, njegova stranka je i dalje jača od svih koalicija koje su izašle na izbore. Slikovito rečeno, svi politički oponenti Đukanoviću su uspjeli uzeti 6 mandata u odnosu na prethodne izbore, a izlaznost na jučerašnjim izborima je bila čak 73,4 posto.

Trideset godina u politici, Đukanović je bio akter raspada Jugoslavije i ratova u toj bivšoj državi, sukoba sa NATO savezom, otcjepljena Kosova, stjecanja nezavisnosti Crne Gore, privlačenja ruskog kapitala i onda okretanja ka NATO savezu i EU, te mnogo čega drugog. Za sve te godine izgradio je mreže kontakata i veza sa moćnim centrima izvan male Crne Gore. Stoga će o njegovoj budućnosti odlučivati i oni za koje narod Crne Gore nije i ne može ni glasati. Sa druge strane, Đukanović je odlučio dosta toga u vezi sa Crnom Gorom i za period kad se on povuče iz politike. Njegova politika stvorila je generacije crnogorskih političara koji će se boriti za svoju zemlju, sa ili bez DPS-a. Kako ocjenjuju crnogorski analitičar Zlatko Vujović, u novom sazivu parlamenta bit će najmanje 54% suverenista, odnosno onih koji Crnu Goru vide kao nezavisnu državu.

Stabilnost Crne Gore

Zbog svega navedenog jasno je da crnogorska postizborna bitka tek počinje i da postoje mnoge opcije za sastavljanje nove vlade u toj državi, iako je opozicija trenutno u prednosti. Ono što je ohrabrujuće, a posebno u odnosu na prošle izbore, da nakon ovih izbora u Crnoj Gori nisu zabilježeni veći nemiri ili incidenti. Krivokapić, Bečić i Abazović su javno pozvali pristalice da pobjedu slave u svojim kućama, a što je veliki iskorak za crnogorske prilike, budući da su prošli završili pokušajem likvidacije Mila Đukanovića.

Svakako tome smirivanju strasti doprinosi i članstvo u NATO savezu koji Crnu Goru štiti od nasilja iz drugih država, iako je uticaj drugih sila na Crnu Goru i dalje veliki. Članstvo u NATO savezu i bliske veze sa Zapadom sigurno doprinose i činjenici da se javljaju sve jači procrnogorski politički pokreti, dok je snaga onih koji su protiv nezavisne Crne Gore otprilike ista kao ranijih godina.

To dokazuju i ovi izbori, budući da oni koji žele ukinuti crnogorsku nezavisnost partenere moraju tražiti i na drugoj, crnogorskoj, strani. Samo nekoliko decenija ranije u Crnoj Gori za takve stvari nisu tražili ni odobrenje. Današnji politički sistem Crne Gore garancija je da tamošnji narod izgradio mehanizme da se bori za vlastitu državu i da jedni izbori nisu ništa drugo osim sastavnog dijela demokratskog razvoja ove države.

(Tekst prenosimo u intergralnoj verziji sa portala Drugastrana.info)