Piše: SENAD AVDIĆ

Mirza Hajrić, ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji, u reagiranju na dio moga feljtona u kojeg sam, problematizirajući fenomen dugovječnosti ljudi iz najbližeg okruženja bošnjačkih lidera, oca i sina Izetbegović, osporio sve što sam tom prilikom o njemu napisao, a napisao sam mnogo, što je, priznajem, ozbiljna greška: riječ je o osobi čiju biografiju se mora tretirati mnogo neambicioznije, i predstaviti krajnje uzgredno, periferno.

Sve se to što sam o njemu napisao moglo sažeti u nekoliko lapidarnih skica i  kratkih rečenica pa da opet bude efektno i svakome jasno s kim imamo posla. Recimo ovako: Mirza Hajrić, novinar koji nikada nije bio novinar, muzičar minorne karijere, izbjeglica koji je, nakon što se porodičnim vezama i sretnim ratnim okolnosti dočepao kabineta Alije Izetbegovića, na čemu i dan-danas, 30 godina kasnije, uspješno, u miru i rahatluku parazitira.

Mirza Hajrić me u svom smušenom demantiju ispravlja pišući da njegov daidža Mufid Memija nije sa mjesta savjetnika Alije Izetbegovića prekomandiran na funkciju direktora Radio-televizije Bosne i Hercegovine nego je bilo obratno, s Televizije, gdje ga je naslijedila Amila Omersoftić, prekomandiran je u Izetbegovićev kabinet. To je meni poznato, čak i znatno više nego što mi je u životu važno i potrebno.

Stjecajem okolnosti tokom rata (1994. godine) ukrštali su mi se profesionalni putevi s gospođom Omersoftić i naslušao sam se njenih jadikovki na pustoš koja je na Televiziji BiH ostala nakon odlaska Mufida Memije. Ako me sjećanje dobro služi, direktorica Omersoftić je primjedbe i zamjerke na svog prethodnika, na nestale audio i videomaterijale iz televizijskog arhiva, koji su završili na domaćem i međunarodnom crnom tržištu medijske robe, predočila tamo gdje treba - u policiji, ali nikakve fajde od toga nije bilo, niti je ona očekivala da bude.

Zbog mira u stranci/familiji.

MEMIJINA RATNA EPOPEJA, KAD ALIJA VOJNIKE POPISA

Kvaka je u tome, a Hajrić ne zna niti može znati, jer je u to vrijeme "stuhao" po Londonu, tražio sebi kakvog lakog, a parali posla, navodno iskamčivši socijalnu pomoć britanske vlade, za šta je bilo neophodno da zatraži politički azil u toj zemlji, nema dakle on "saznanja" da je još od ljeta 1992. godine njegov daidža, poznati i relativno ugledni televizijski novinar Memija  formalno, i neformalno bio prva novinarska pratilja na službenim putovanjima Alije Izetebgovića po svijetu i proputovanjima kroz slobodne dijelove Bosne i Hercegovine. Postoji mitska ratna fotografija s Igmana, na kojoj je predsjednik okružen svojim najbližim suradnicima i "slavnim" komandantima, među kojima se ušunjao i njegov medijski telal Memija. Sjetio sam se te fotografije prije nekoliko mjeseci čitajući autobiografsku knjigu "Moja generacija" revolucionara i intelektualca Avde Hume, jednog od arhitekata moderne, antifašističke, avnojevsko-zavnobihske suverene Republike Bosne i Hercegovine. Humo, kojeg je Komunistička partija pred početak rata poslala u Sarajevo i postavila za šefa Pokrajinskog komiteta, odlučuje da sa partijskim drugovima nakon mjeseci rada u ilegali, strahujući od fašista i njihovih doušnika u gradu, izađe na slobodnu teritoriju, planinu Romaniju, i mobilizira narod na ustanak. Evo društva koje se okupilo na planini nakon bijega iz okupiranog Sarajeva:

Avdo Humo, Danijel Ozmo, vrsni slikar i lijevi intelektualac, Oskar Danon, jedan o najznačajnijih kompozitora i muzikologa 20. vijeka na ovim prostorima, Slaviša Weiner (Čiča), inženjer iz Hrvatske. Pero Kosorić, jedan od vođa ustanka, kasnije narodni heroj i generalpukovnik.

Pedeset godina kasnije, na planini Igman fotografija prikazuje predsjednika Predsjedništva BiH i Vrhovnog komandanta Aliju Izetbegovića, društvo mu prave Jusuf Juka Prazina, kriminalac i reketaš iz Sarajeva, Zejnil Delalić, kafandžija iz Beča, koji se pod sumnjivim namjerama vratio u rodni Konjic, nakon rata je jedan od prvih optuženika za ratne zločine, uhapšen u Njemačkoj, suđen u Haagu. Tu su zatim Armin Pohara i Jasmin Jaganjac, protuhe iz Posavine, odnosno Mostara, članovi savjetničkog tima predsjednika Alije, i čitav niz sumnjivih likova, problematičnih biografija, upitnih uloga i još sumnjivijih namjera.  Da, u tom veselom društvancetu na Igmanu uz predsjednika se u maskirnoj uniformi neustrašivo šepurio Mufid Memija, direktor RTV Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović je savjetnike, pa i medijske, počeo birati i imenovati tek po početku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Do tada, punih godinu i pol, koliko se nalazio na čelu Predsjedništva BiH, nije imao oficijelne, plaćene savjetnike te je poslove rješavao u krugu familije, kćerke Sabine i sina Bakira. Niz je bizarnih, bolje rečeno poraznih i nedoličnih zgoda iz prvih mjeseci državničke karijere prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva BiH. Prvo putovanje u Sjedinjene Američke Države sredinom 1991. godine Izetbegović je organizirao, kao i sve što je radio u životu i karijeri, poluilegalno, zakulisno, zavjerenički. Domaćin i organizator u Americi bio mu je Ilijaz Zenkić, mladomuslimanski disident, prvi predsjednik SDA Amerike. Put Izetbegovića i malobojne delegacije koju je predvodio, financirao je trgovac voćem iz Hrasnice Enver Hodžić Enker. Nakon što se vratio iz SAD-a, na pitanje što zavidnih, što zaprepaštenih stranačkih kolega i poznanika u kojem je svojstvu putovao sa predsjednikom u Ameriku, odgovorio je: "Pa, kao bizmismen!"

"Bizmismen" Hodžić će tokom opsade Sarajeva tu svoju sitnu uslugu za doprinos međunarodnom ugledu i afirmaciju BiH višestruko kapitalizirati i naplatiti: desetine prodavnica u centru Sarajeva poklopilo je njegovo trgovačko preduzeće pod nazivom "Soko". Nakon rata, Enver Hodžić se odselio u SAD, odakle je medijima slao ogorčena pisma protiv vlasti SDA, stranke kojoj je, kako je isticao, dao sve, a ona mu se ničim nje odužila niti zahvalila nego je, uvodeći kakvog-takvog reda, pojela svoju djecu.

Drugi primjer koji može ilustrirati predratni milje, politički, intelektualni, poslovni, sigurnosni, etički, u kojem je presudne i povijesne odluke donosio Alija Izetbegović, jeste uloga - značaj kojeg je unutar njegovog kabineta imao još jedan tranzicijski "bizmismen", trgovac iz Foče Senad Šahinpašić Šaja. Šaja je godinama bio uspješan akviziter, prodavač knjiga najviše srbijanskih izdavača. Njegova dovitljivost, kreativnost u ubjeđivaju kupaca da pazare knjige, pogotovo one "škakljivog", antikomunističkog i nacionalističkog sadržaja, koje je osuđivala komunisitčka vlast, ušli su u usmeno predanje. Uz Stranku demokratske akcije stao je odmah nakon njenog osnivanja i postao, uz Hasana Čengića, jedan od najvažnijih ljudi u obavljanju tehničko-operativnih (tada se to još nije zvalo "logistika") operacija, organiziranje mitinga, prevoz simpatizera... Poslovnim vještinama, efikasnošću i zaraznom prostačkom duhovitošću stekao je simpatije ljudi oko Alije Izetbegovića, prije svih njegovog sina Bakira. Uz ministra policije Aliju Delimustafića, vlasnika trgovačkog lanca "CENEX" i Muhameda Čengića, zaposlenika slovenačke "Lesnine", liferanta bosanskih balvana u Sloveniju, bio je jedan od rijetkih ljudi iz vrha SDA koji je imao privatno bogatstvo. Alija Izetbegović nije krio simpatije prema ljudima s druge strane zakona prema kojima je gajio naklonost još iz olovnih zatvorskih dana. Govorio je da su to hrabri ljudi, koji drže do svoje riječi. Senad Šahinpašić nikada nije bio osuđivan, mada je cijeli život imao ozbiljne pretpostavke za to. Šahinpašić je tokom jedne od posljednjih posjeta Izetbegovića Beogradu i razgovora sa Slobodanom Miloševićem bio u pratnji bošnjačkog lidera. Barem tako je dan kasnije svjedočio ovom novinaru i jednom njegovom kolegi.

PREDSJEDNIŠTVO ZA PO KUĆI

Kada je na početku rata vidio da je postojeći kadrovski potencijal u njegovom neposredno okruženju nedovoljan, nekompetentan i nedorastao nenadanim izvanrednim izazovima, Izetebegović odlučuje popuniti ga ljudima koji su imali kakva-takva iskustva i znanja u poslovima neophodnim za ratne uvjete. Među novinarima je za savjetnike birao ljude koji su se bavili međunarodnom politikom i čija je "zona odgovornosti" bio muslimanski svijet. U tom je smislu puni pogodak bilo angažiranje za savjetnika Hajrudina Somuna, iskusnog novinara i diplomatu impresivne karijere, ugleda i erudicije. Somun je bio diplomata bivše države i obavljao je relativno visoke dužnosti u ambasadama SFRJ u Iranu i Iraku. Nakon godinu dana provedenih u Predsjedništvu BiH, biran je za ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj, kasnije Maleziji. U Ministarstvu vanjskih poslova BiH bio je šef odjela, kasnije glasnogovornik.

Alija Izetbegović je, uz Somuna i Mufida Memiju, namjeravao u svoj savjetnički medijski tim uvrstiti i Mehmeda Halilovića, dugogodišnjeg novinara "Oslobođenja", vrsnog poznavatelja prilika na Bliskom istoku i dopisnika iz Egipta, što je Halilović odbio i ostao cijeli rat na čelu "Oslobođenja".

Hajrudin Somun, koji je i danas vrlo aktivan u novinarstvu, javnom djelovanju, jedini Izetbegovićev savjetnik s ozbiljnim diplomatskim pedigreom, naobrazbom  i iskustvom, bio je i najmanje iskorišeni diplomata iz kruga oko porodičnog klastera familije Izetbegović u Predsjedništvu BiH. Kemal Muftić, ratni savjetnik za komunikacije u Izetbegovićevom kabinetu, prije sadašnje dužnosti ambasadora Bosne i Hercegovine u Francuskoj, već je imao tri diplomatske misije, bio je ambasador u Iranu, Danskoj i Indiji. Muftić je u godinama prije rata bio jedini diplomirani profesor kineskog jezika, zaposlen u revijalnim izdanjima kuće "Oslobođenje" kao prevoditelj. U novinarskim krugovima je njegov izbor za šefa komunikacija u Izetebegovićevom kabinetu predstavljao ozbiljno i neprijatno iznenađenje, jer su Muftića znali kao najnekomunikativnije čeljade u novinarskom esnafu. Pristojan, ali introvertan, izbjegavao je novinarsko društvo, a važilo je i obrnuto. Jedno vrijeme je bio direktor Federalne novinske agencije (FENA), a tu je dužnost, po riječima zaposlenih, obavljao kao i sve druge prije i kasnije; nezainteresirano, odsutno, bezvoljno, podređujući sve vlastitim afinitetima i ambicijama.

Bogatu diplomatsku karijeru nakon okončanja rata ostvarila je i Amira Kapetanović, oficijelna prevoditeljica za engleski jezik u Predsjedništvu BiH. Bivša prevoditeljica u tekstilnom preduzeću "Alhos" bila je nakon rata ambasadorica BiH u Australiji i Novom Zelandu, Mađarskoj i Austriji. Umrla je 2016. godine u 71. godini.

Podijeljena su mišljenja, da se još malo vratimo na početak teksta, oko toga da li je Memija ostavio upražnjeno savjetničko mjesto svom sestriću Mirzi Hajriću ili ga je ovaj svojim socijalnim vještinama, šarmom gradskog mangupa ("na napuhavanje", rekli bi autentični gradski mangupi) i sluganskim mentalitetom sam istisnuo iz "prvog safa" oko Izetbegovića.

Ni Memiju se nikako ne smije podcijeniti kada se govori o vještinama u građenju novinarsko-političke karijere i priskrbljivanju važnih sinekura, što je zorno demonstrirao u decenijama rada na Radio-televiziji Sarajevo. Među njegovim kolegama se znalo i prepričavalo postojanje njegovih stanovitih čvrstih zavičajno-obiteljskih veza s u to vrijeme, barem što se medijske i spoljnopolitičke scene u BiH tiče, najmoćnijom komunističkom porodicom - Dizdarevićima. Za Mufida Memiju su u vrijeme njegovog uspona u novinarskoj hijerarhiji bile rezervirane najviše funkcije u spoljnopolitičkoj redakciji, ali i najatraktivnija putovanja i izvještavanja s elitnih međunarodnih događaja. Posebno unutar nesvrstanog svijeta, dakle tri polovine zemaljske kugle.

Jedan član Vlade BiH pričao je kako je tokom jednog ratnog prijema u Predsjedništvu BiH bio zaprepašten primjedbom koju mu je spočitao Mufid Memija, koji ga je ukorio da se nije s dovoljno pokornosti i poniznosti rukovao s Alijom Izetbegovićem.

"A, kako sam se to trebao pozdraviti, Mufide?", upitao je on. "Pa, malo si se morao saviti u leđima, onako kao Ejup Ganić, da tako pokažeš poštovanje prema predsjedniku". Onda se, dok je prepričavao ovu zgodu, ovaj visoki dužnosnik, nekadašnji privrednik, komunistički rukovodilac sjećao urnebesnih primjera lojalnosti i ideološkog puritanizma svog starog znanca Mufida Memije, koji je, prema njegovim riječima, tokom ideoloških seminara na Sutjesci koračao po asfaltiranim stazama, nikako po travi, jer je, kako je govorio, "svaka stopa na Sutjesci natopljena krvlju naših partizana".

Odlaskom iz Izetbegovićevog kabineta nije prestalo medijsko prisustvo i uloga Mufida Memije, navodno je iz pozadine, indirektno, nadzirao jedan od najvećih medijskih kriminalnih zločina u režiji bošnjačkog političkog i vjerskog vrha: osnivanje i pokretanje Bošnjačke televizije, koje je bilo aktuelno dvije-tri godine nakon rata. Ideja o pokretanju nacionalne televizije koja bi bila ekskluzivno bošnjačka godinama se "krčkala" u glavama bošnjačke, odnosno mladomuslimanske elite, i počela je dobijati ozbiljne i realne konture nakon što je Alija Izetbegović za te potrebe obezbijedio novac: navodno se radilo o pet miliona dolara sakupljenih od prijatelja iz arapskih zemalja. Kupljena je namodernija oprema tog doba, desetine kamera, mikseta i svih drugih tehničkih novotarija, počela je izgradnja zgrade bošnjačke dalekovidnice, na ruševinama Pionirskog doma "Boško Buha" na Grbavici. No, ispostavilo se da je Titov pionir Buha sa svojim bombaškim vještinama bio sitna riba, kakve je "bombaše", petljance, nezasite, a ambiciozne medijske diletante angažirao Izetbegović za ovaj, kako se nadao, kapitalni nacionalni projekt. 

KAKO JE PROPALA BOŠNJAČKA TELEVIZIJA

Ekipa koja je u ratu bila okupljena oko dezerterskog glasila "Ljiljan", notorna braća Džemaludin i Nedžad Latić, potom nedavni preminuli Mensur Brdar, zatim poletna "Katica za sve"  Mahir Žiško za nekoliko mjeseci sav projekt su pretvorili u prah i pepeo. Koliko je para tačno pronevjereno i na koji način, nikad se nije saznalo, iako se taj kriminal pokušavao raspetljati na sudu. Tokom suđenja je utvrđeno da je dio gubitaka vraćan preko iznajmljivanja skupocjene, neupotrijebljene opreme Televiziji Kantona Sarajevo, koja je usluge rentanja te opreme plaćala pojedinim osobama na privatne račune, među kojima su se spominjala ekipa oko "Ljiljana" (pjesnik Džemaludin Latić, navodno), a u pozadini se vrtjelo i ime Mufida Memije, kao starog televizijskog maga i srebroljupca. Ovaj propali medijski projekt, u koji su slupani milioni, može se uporediti još samo sa sablasnom rezidencijom bivšeg reisa Mustafe Cerića, koja, nakon ogromnog novca koji je ulupan u njenu izgradnju, i danas stoji sablasna, pusta i zapuštena kao svjedočanstvo i spomenik jedinstvu vjere, politike, kriminala u Bošnjaka.

Mufid Memija je jedan od rijetkih ljudi iz kruga Izetbegovićevih kojeg nije zapala diplomatska sinekura, ali da se o njemu i dan-danas vodi računa, što je politički običaj i porodični adet, pokazuje i to što ga je lider SDA Bakir progurao za člana Upravnog odbora BHRT-a. U devetoj deceniji Memijinog života! I djeca su se Memijina više nego uspješno snašla u privatnom biznisu, jedan je sin glasnogovornik Ambasade Katara u BiH, dok je drugi marketinško-menadžerski stručnjak, koji je u poslovima sa državnim firmama, ali i katarskom državnom televizijom "Al Jazeera" (ovdje nećemo spominjati šurovanje i finansijsko "domunđavanje" sa moćnim planetarnim narkokartelom "Dino i Tito") stekao impresivno bogatstvo, hiljade kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora...

Golemu diplomatsku karijeru ostvario je još jedan član najužeg tima u kabinetu Alije Izetbegovića Bakir Sadović, koji istu funkciju obavlja u kabinetu sina Bakira Izetbegovića.

Sadović je blizak rođak Izetbegovićevih, unuk je sestre Alije Izetbegovića. U službenoj biografiji mu piše da je od 1991. do 1994. godine bio radnik MUP-a BiH, što je tek djelimično, odnosno formalno tačno, puna istina je da je on bio neka vrsta oficira za vezu između Alije Izetbegovića i sarajevskog sektora Državne bezbjednosti koji je predsjedniku Predsjedništva BiH svakodnevno u izvještajima "stogo-pov" formatu predočavao "presjek saznanja" obavještajno-sigurnosnog karaktera. Tu vrstu međusobne komunikacije dogovorili su u mjesecima prije rata Izetbegović i Munir Alibabić Munja, načelnik sarajevskog Sektora državne bezbjednosti. Alibabić je prije rata rukovodio obavještajnom operacijom prisluškivanja Radovana Karadžića i vrha Srpske demokratske stranke, tokom koje su prikupljeni brojni razgovori koji će godinama biti korišteni u Haagu kao neposredni dokazi za učešće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu na suđenjima Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i drugim osumnjičenim i presuđenim ratnim zločincima. 

Do ljeta 1993., Bakir Sadović je bio kurir između Izetbegovića i Alibabića, što se promijenilo nakon što je Alibabića na mjestu šefa Sektora državne bezbjednosti naslijedio Enver Mujezinović, bivši visoki oficir KOS-a JNA. U ljeto 1994. godine zbila se jedna od najvećih ratnih afera, čije će se posljedice osjećati još godinama, sve do današnjih dana. Munir Alibabić tada proziva ministra policije Bakira Alispahića za širok spektar krivičnih djela, od trgovine narkoticima, prikrivanja ratnih zločina, o čemu informira Izetbegovića i traži njegovu podršku u obračunu s kriminalom u policijskih redovima. Umjesto podrške, kažnjen i smijenjen biva Alibabić, u čemu Izetbegoviću nesebično pomaže Nijaz Duraković, predsjednik zbrda-zdola formirane Komisije Predsjedništva BiH. Bio je to po mnogo čemu presudan moment, test za kakvu se državu, pravnu ili kriminalnu, privatnu ili demokratsku, suštinski zalaže bošnjački lider. Dajući podršku Alispahiću, kao simbolu i sivoj eminenciji ratnog profiterstva i kriminaliziranja državnih institucija, Alija Izetbegović je uputio "išaret" kakvo je njegovo stvarno viđenje vladavine prava, o izgradnji pravne države, uspostavi demokratskih standarda...

Sve što će se kasnije dešavati, od pljačke doniranih para, neprocesuiranja ratnih zločina, zloupotrebe policije u političkim obračunima posliijeratne divljačke privatizacije (u kojoj je spomenuti ministar policije Alispahić zagrabio impozantan komad državne imovine), odvijalo se na fonu takvog, rastegljivog i "ambivalentnog" odnosa bošnjačkog lidera prema osnovnim postulatima pravne, pravedne, socijalne i demokratske države.

OFICIR ZA VEZU S FAHROM

Bakir Sadović je negdje u toku trajanja afere sa Munirom Alibabićem i formalno prešao iz MUP-a u Predsjedništvo BiH, gdje je postao lični sekretar Alije Izetbegovića. S te funkcije je bio i medijski koordinator sa mnogo više uspjeha i autoriteta od onog kojeg su u novinarskoj profesiji, kao i kod samog Izetbegovića, imali Mirza Hajrić i njegov daidža Mufid Memija. Sadović je imao i značajnu uogu u čvršćem vezivanju "Bošnjačkog avaza" (petnaestodnevnika kojeg je pokrenuo Fahrudin Radončić 1993. godine) za Izetbegovićev kabinet, kao i u procesu pokretanja i uređivanja Radončićevog "Dnevnog avaza".

U jednom presretnutom razgovoru Fahrudina Radončića s Bakirom Sadovićem iz februara 1995. godine, sekretar Izetbegovićevog kabineta u prilično intimizirajućem tonu ćaska sa medijskim tajkunom ("Rušite li Komšića, malo?", pita Sadović misleći na Ivu Komšića, člana Predsjedništva BiH) raspravlja se o odgovoru - demantiju kojeg je Mufid Memija uputio "Bošnjačkom avazu", a Radončić ne želi da ga objavi.

"Kaže mi ovaj efendija Memija... kaže poslao odgovor, ali nije objavljen...", govori Sadović, na šta mu Radončić govori da mu je (Memiji) "odgovor nikakav", da više poltroniše "znaš kome i više brani njega nego sebe"...

Ono što je u ovom razgovoru zanimljivo jeste da Sadović, koji je bio oficir za vezu Alije Izetbegovića sa sigurnosnim službama i koji je sasvim sigurno znao sadržaj presretnutih razgovora prikupljanih u rasponu od nekoliko godina koji teško kompromitiraju Radončića, ne ispoljava nimalo rezerve ili bezbjedonosne "kulture" u razgovoru sa takvom stigmatiziranom i problematičnom  osobom. Samo iz knjiga Armina Cibre moguće je vidjeti za šta je SDB Sarajeva sve znala, snimala, pratila od aktivnosti Radončića ("On je KOS-ovac i srpski zet" govori 1994. o Radončiću njegov bivši šef, general Sefer Halilović dok upozorava predstavnike sandžačke dijaspore u Njemačkoj da budu oprezni u kontaktima s vlasnikom "Bošnjačkog avaza", koji se u to vrijeme nalazio na "evropskoj turneji"). 

Bakir Sadović je kratko nakon rata, u vrijeme jednokratne vladavine Alijanse za promjene (2000-2002.) bio zaposlen u Vijeću ministara BiH, Ministarstvu za evropske integracije, gdje mu je pretpostavljeni bio Rasim Kadić, tadašnji lider Liberalne stranke, da bi se kasnije, povratkom na vlast, pogotovo u Predsjedništvo BiH, Stranke demokratske akcije, aktivirao u diplomaciji. Najprije je obavljao savjetničke funkcije u ambasadama u Kraljevini Nizozemskoj i Južnoafričkoj Republici, nakon čega se vratio u BiH, najprije u Ministarstvo vanjskih poslova, a potom je četiri godine proveo kao šef kabineta člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Na kraju prvog svoga mandata, Izetbegović je rođaka Sadovića imenovao za ambasadora u Australiji. Pri kraju drugog mandata, 2017. godine Sadović je iz Australije upućen za ambasadora u Tursku, što je, vjerovatno, najviša i najpovjerljivija diplomatska funkcija unutar "bošnjačke kvote" koja se može zamisliti. Ovoga ljeta naslijedio ga je stanoviti Adis Alagić, turski student i povjerenik, koji je, poput Sadovića, u diplomaciju otišao iz kabineta bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, u njegovom slučaju Šefika Džaferovića. Neki cinici, upućeni u funkcioniranje bošnjačko-turskih odnosa, tvrde kako bošnjački članovi Predsjedništva samo formalno aminuju buduće ambasadore u Turskoj, pravi kasting obavlja diplomatija Turske preko mreže svojih suradnika u vrhu bošnjačke politike, vjerskih i obrazovnih institucija, obavještajne zajednice.

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine prvu poslijeratnu utakmicu na domaćem terenu odigrala je u jesen 1996. godine na stadionu Koševo protiv Italije i pobijedila sa 2:1. Možete li zamisliti da su isti igrači, Glavaš, Bolić, Salihamidžić, Konjić... koji su tada igrali, nastupili 24 godine kasnije, prije nekoliko dana, na utakmici protiv Italijana u Firenzi. Suludo zvuči pitanje, je li tako? A, opet, vrlo vam se normalnim i prihvatljivim čini da isti političari, savjetnici, ambasadori... koji su bili na funkcijama tada, budu to i danas, četvrt stoljeća kasnije...

(Nastavlja se)