Šta s “djelima” ratnih zločina i pothvatima zla? U Njemačkoj su poslije Drugog svjetskog rata mnogi kancelarijski “pacovi” ostali na pozicijama sistema. Brojni članovi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) i zločinci koji su iz kancelarija organizirali holokaust, bili su poslije rata na moćnim pozicijama vlasti u Saveznoj Republici Njemačkoj. To je bilo tako u svim ministarstvima, u policiji, diplomatiji, finansijskim institucijama, kao i u sudovima. Smatra se da je posebno izraženo brojno prisustvo nacista bilo u Ministarstvu pravde u Bonu. O tome se govori u studiji koju je izradila specijalna državna komisija i koju je javnosti predstavio ministar pravde Heiko Maas. Studija je u prodaji pod naslovom "Dosje Rozenburg". 

U Bosni već tridesetak godina pojedinci i njihove političke organizacije ne posustaju u namjeri da razore Bosnu i definitivno je pretvore u srpsku ili hrvatsku zemlju. Upornost zla je nemjerljiva i nelogična. Samo naivnost dobra u čudu gleda i ne vjeruje. Nastavljači Karadžićevih pothvata u Bosni decenijama poslije agresije pretvaraju entitet “RS” kao dio mirovnog sporazuma u “srpsku državu”. Na dijelu Bosne Karadžićeva vojska je, uz podršku Miloševićevog režima iz Srbije, napravila “teritoriju” koju je nazvala srpskom. Šta je to značilo u stvarnosti? Značilo je da su nesrpski stanovnici protjerani ili bačeni u masovne grobnice. Zato se govori “genocidna tvorevina” za teritoriju koja je opustošena od Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba. Ta “teritorija” je ispunjenje stoljeća prijetnje i negacije Bosne i Bošnjaka, rezultat nacijskog pokreta srpstva i velikosrbijanstva od 19. stoljeća i velikih naracija srpskih “znanstvenika” o Bosni kao kičmi srpstva. Sva povijesna i politička usmjerenost srpskog nacionalizma, pervertirana hegemonija i usiljena ekspanzija spram Bosne, ostvaruje se u vojnom zaposjedanju, uz neviđene zločine nad stanovništvom bosanskog prostora koji nikada nije bio srpski.

Poslije vojničke okupacije i pustošenja Bosne uslijedilo je preimenovanje okupiranog prostora u “srpsku” teritoriju koja je prstima internacionalne zajednice i domaće nemoći proglašena entitetom u državi Bosni, čime je zlodjelo i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu postalo “legalizirano” kao dio mirovnog ugovora. Ali, genocid se ne može umiti mirovnim sporazumom i postati nešto drugo nego zločin protiv čovjeka i čovječanstva! Presuđeni genocid nad Bošnjacima u Bosni bio je legaliziran!? U zdravoj ljudskoj logici, očito je, zločini se nikada ne mogu legalizirati i ono što je nametnuto pod vojnom prijetnjom i ratnim okolnostima, uvijek je otvoreno za preispitivanje. Iza toga je očigledna prevara, jer je čitav projekt i proces vođen pod prisilom ratnih okolnosti i zločina nad nesrpskim stanovništvom tokom 1992-1995. godine.

Današnji dio Bosne koji se administrativno određuje kao entitet “RS” nije republika niti država, internacionali faktor ili subjekt internacionalnih relacija, dakle nije posebno državno biće – to je entitet ili administrativna jedinica u sklopu države BiH, njezin dio, znak da nešto nije uredu s ljudima koji su poveli rat da bi uništili druge ljude i protjerali ih iz njihovih stoljetnih krajolika, kuća i imanja. Da li je moguće da današnje čovječanstvo prihvati entitet koji je rezultat genocida? O njegovom genocidnom porijeklu i temelju svjedoče zločini nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Bijeljini, Janji, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Višegradu, Rudom, Rogatici, Foči, Čajniču, Mostaru, Gacku, Bileći, Ljubinju, Nevesinju i Trebinju na istoku Bosne ili u Prijedoru, Sanskom Mostu, Banjaluci, Doboju, Tesliću, Skender-Vakufu, Mrkonjić-Gradu (Varcar-Vakufu), Kotor-Varoši i drugim mjestima na zapadu i sjeveru Bosne u kojima je srpstvo pokazalo svoju civilizacijsku “izraslost”. Naravno, istovremeno, velikohrvatski nacijski proces je isto radio u Stocu, Čapljini, Mostaru, Prozoru, Duvnu, Ljubuškom, Livnu, Gornjem Vakufu, Kiseljaku, Vitezu, Kreševu, Busovači ili Žepču, gdje su organizirane “hrvatske vojne jedinice” za uspostavu “hrvatske teritorije u Bosni”! (Ivo Komšić, "Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH", Prometej, Zagreb, 2006, str. 159-161.) Time se vojnom vatrom i zločinima ispunjavao dogovor između Tuđmana i Miloševića o podjeli internacionalno priznate Republike Bosne i Hercegovine.

Na tim “očišćenim teritorijama”, ispražnjenim od Drugog i Drugačijeg, uspostavljaju se jednoumni sistemi vlasti i kontrole koji apsolutno odgovaraju totalitarno-tiranijskim porecima i religijskim predstavama svijeta “pravovjerja” ili vladavine “ortodoksije” nad povijesnom zbiljom. To je, ustvari, idealno tlo za konsocijaciju ili “suživot jednih pored drugih”, naporedo bez prožimanja i saradnje, dodira i razumijevanja. To je izolirana plemenska zajednica s poglavicom na čelu koji je “junački” predvodi. Bilo bi naivno da na to nasjednu bosanski etatisti i suverenisti. Zato je apsolutno važna bosanska politička filozofija etatizma kao izraz svijesti koja će denuncirati svaki daljnji pokušaj razdržavljenja Bosne na etničko-religijskoj matrici u mutljagu pandemije i svjetskog nereda!