- Što se tiče društava, sve što se događa u nekom dijelu regije, prenosi se u sve druge dijelove. Tako da se ne može govoriti o razdvajanju. U svim tim društvima veoma su glasne manjine koje insistiraju na razdvajanju i na vjekovnom neprijateljstvu. Tu je riječ o vrlo glasnim i često agresivnim manjinama pa to može izgledati kao da se razlike uvećavaju i da mržnja raste, što je privid i neistina. Ali, s druge strane, vrlo su rijetki društveni faktori koji insistiraju na tome da su i u naše ime činjeni zločini i da naša pozicija nije moralno besprijekorna. Iako raste njihov broj. Zahvaljujući onoj glasnoj manjini, ova tendencija nije jasno uočljiva, ali raste – kaže u razgovoru za "Danas" Lino Veljak, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u odgovoru na pitanje da li su trideset godina od raspada bivše Jugoslavije narodi i društvene okolnosti u tim državama sličniji ili različitiji u odnosu na period prije razbijanja jedinstvene države. Što se tiče političke dimenzije, dodaje Veljak, tu imamo vrlo kontradiktorne procese.

– Moglo bi se reći da je u tom pogledu stanje u Srbiji, stanje na Kosovu, kao i stanje u BiH, gotovo zacementirano, kao i da bi se moglo, zasad, označiti kao beznadežno. U CG su se dogodile zanimljive stvari koje se mogu završiti na različite načine. Moglo bi se pretpostavljati da će se CG, s jedne strane, dodatno demokratizirati, ali s druge strane, da će u zemlji dodatno rasti radikalno klerikalističke snage koje bi mogle preuzeti kontrolu nad bitnim aspektima i države i društva.

Hoćete da kažete da predstoji jačanje fundamentalističkih snaga u CG, koje bi ove pozitivne procese mogle da vrate unazad?

– To će biti demokratska vlast koja će imati podršku većine građana, a problem je što je ta većina građana, zahvaljujući tektonskim promjenama u strukturi društvene svijesti po stanju političke strukture, bliža Turskoj i Iranu nego, recimo, skandinavskim zemljama. Crkva je u CG, a i šire u svojim vodećim strukturama, jedna izrazito konzervativna organizacija sa elementima radikalnog fundamentalizma.

Kako objašnjavate taj paradoks da moderne snage obaraju diktatora, koji je na vlasti 30 godina, nalaze zajednički jezik sa SPC-om, kao i da SPC uspijeva da te ljude željne promjena izvede na birališta i inspiriše?

– Analogija je moguća s Iranom 1979. U Iranu je svrgnut Mohamed Reza Pahlavi, koji je, poput Mila Đukanovića, godinama vladao tom zemljom i modernizovao Iran u sekularnom smislu. On je vladao krajnje autoritarno i produbljivao je socijalnu nepravdu. Bunt su vodili mladi ljudi, ali su se oni udružili s konzervativnim dijelom zajednice, koja je bila nezadovoljna sekularizacijom i modernizacijom Irana. Konačan rezultat je – Homeini. To je model koji, ne nužno, ali vjerovatno može biti ključ daljnjeg razvoja događaja u CG. To, dalje, ne znači da će Amfilohije Radović imati formalno poziciju vrhovnog i državnog vođe, ali je prilično vjerovatno da će njegova, kao i pozicija njegovih nasljednika, neupitno, ne samo moralno, već i kada je riječ o političkom autoritetu, biti pitana o svemu. CG neće imati u perspektivi nikakvog Vučića ili Dodika nego će imati jednog Homeinija u manje ektremnom smislu nego što je slučaj u Iranu.

To što je CG članica NATO-a, odnosno trenutna najbrža u regionu na putu evropskih integracija, ne znači mnogo u tom smislu.

– Crna Gora može postati članica NATO-a i EU, a da na vlasti budu populističke snage. Vidim značajnu tendenciju i demokratski kapacitet sastava buduće koalicije na vlasti, a pitanje je zrelosti crnogorskih građana da li će na budućim izborima, koji bi mogli biti istovremeno sa predsjedničkim, veću i značajniju poziciju dobiti Dritan Abazović. Ili će krenuti putem autoritarnog i populističkog uređenja.

Koliku snagu u usmjeravanju tih procesa imaju kapitalizam, tokovi novca, investicija…?

– Zapadne zemlje zanima investiciona klima. Tolerisat će se svaka vlast koja će obezbijediti da investicije rezultiraju odgovarajućom profitnom stopom. Ko god bude u stanju garantovati oplođivanje kapitala i neometano iznošenje profita iz zemlje, imat će podršku tih centara. Prilično zanimljiva i indikativna pojava je bivši reis Mustafa Cerić, koji je pozvao bošnjačku stranku u CG da se prikloni budućoj koaliciji na vlasti. Ako bi se to dogodilo, to bi bilo problematično, jer Dritan Abazović onda ne bi bio presudan jezičak na vagi, već bi ta nacionalistička grupacija mogla računati na rezervne glasove grupacije bošnjačke stranke. Ta poruka Mustafa Cerića indikativna je zbog toga što u njegovoj pozadini stoji bojazan Erdogana da će turske investicije biti ugrožene. To je poziv na lojalnost novim vlastima samo da bi se osigurao profit koji bi trebalo da rezultira turskim investicijama u CG.

Da li je u CG pobijedio velikosrpski projekt?

– Tu bih bio oprezan. Sasvim je sigurno da je dio buduće vlasti bio inspirisan velikosrpskim projektom. Čini se, međutim, da to nije bilo od odlučujuće važnosti, već je to bila uloga Amfilohija Radovića.

Kako vidite interpretacije da Milo Đukanović i Aleksandar Vučić fingiraju konflikt, a ustvari ih spaja zajednički biznis i koruptivne radnje. Također, pretpostavlja se da nijednom diktaturu ne ide u korist da drugi diktator padne s vlasti.

– To jeste realnija opcija, iako se tu radi o špekulacijama. S druge strane, Amfilohije nije eksponent države Srbije, već je autonoman faktor. Njegove pozicije bi se mogle navesti kao liberalniji velikosrpski projekt. On je bio jezičak na vagi za obaranje vlasti Đukanovića, ali i malo više od toga. Da se radilo samo o njemu, vlast Mila Đukanovića bi opstala. Došlo je do sinergije različitih nezadovoljstava. Treba biti pomalo oprezan, jer to što Amfilohije nije danas apsolutno dominantan, ne znači da budući razvoj događaja do toga ne bi mogao da dovede. Hominizacija CG, to nije nužno, ali taj proces jeste jedan od mogućih scenarija razvoja situacije.

Vidite li opasnost od sukoba u BiH? Nakon smrti ratnog zločinca Momčila Krajišnika, Milorad Dodik je najavio da će po njemu biti nazvana ulica u toj državi.

– Treba se sjetiti dočeka ratnih zločinaca nakon održavanja kazne i u Srbiji i u Hrvatskoj pa vidjeti da se tu radi o jedinstvenom modelu. To nije ništa novo. Izostaje suočavanje sa prošlošću, i na nivou države, ali i društva. Ono što je pozitivno je razvoj situacije u Hrvatskoj, gdje je na deklarativnom planu konačno HDZ izjavio kako su i u odbrambenom ratu činili zločini.

Kako opisujete aktuelne trendove u tom smislu u Hrvatskoj?

– Što se tiče Hrvatske, evidentno je da se HDZ očistio od ekstremističkih elemenata, ali je zabrinjavajuće što se se HDZ pozicionira kao stranka centra i što se ostavlja prostor na desnici gdje se ispostavljaju vrlo radikalni elementi ekstremističke politike. Oni trenutno imaju podršku građana do 20 odsto, ali je problem taj što bi ekonomska kriza mogla rezultirati dodatnim rastom tih snaga pa me ne bi iznenadilo da oni postanu dominantni i da se Hrvatska „orbanizira“. Ne bih nipošto govorio da je u Hrvatskoj desnica marginalizirana time što se HDZ bar na površini emancipirao od najmračnijih strana svoje prošlosti.

Kako ste vidjeli potpisivanje sporazuma Srbije i Kosova u Americi?

– To je jedna tipična kolonijalna priča. Donaldu Trumpu trebaju poeni za izbore, a preseljenje Ambasade Srbije u Jerusalem bit će nešto što će biti ti dodatni poeni od strane američkih građana, koji obožavaju Izrael. Pa je onda pronašao dvojicu žrtava, Vučića i Hotija, koji su, iz njima poznatih razloga, odlučili da se ponize i daju Trumpu podršku. Koje koristi će od toga imati Srbija, to možemo samo nagađati. Nakon što Trump prestane biti predsjednik SAD-a, State Department bi mogao biti prilično osvetoljubiv prema vlastima u Srbiji, što bi se moglo nadoknaditi daljnjom rasprodajom nacionalnih resursa. Bojim se da će Srbija platiti cijenu. Ako Tramp dobije na izborima, njegova zahvalnost će biti simboličkog karaktera.