Naša današnja priča vodi nas u daleku Indiju, u vrijeme nezapamćenog zemljotresa koji je razorio zapadni dio te zemlje. Jedan od najjačih zemljotresa u historiji pogodio je Indiju 30. septembra 1993. godine.

Podrhtavanje tla započelo je u 3 sata i 56 minuta, osjetio se u sedam regija zapadne Indije, a u općoj kataklizmi potpuno su srušena 52 sela. Prema službenim podacima, snaga u epicentru iznosila je 6,2 prema Richteru, a konačni bilans je 10.000 mrtvih, dok je još 30.000 ljudi povrijeđeno. Hipocentar zemljotresa bio je na dubini od oko 10 kilometara, a udari cunamija napravili su još veću štetu.

Budući da mjesto udara ne leži na granicama tektonskih ploča, bilo je rasprave o tome što je uzrokovalo zemljotres.

Nekoliko stranih i lokalnih donatora odmah je reagiralo na tragediju slanjem spasilačkih timova. Ljekari i osoblje iz željezničke bolnice Solapur među prvima su došli do mjesta i pružili pomoć u liječenju povrijeđenih u sljedećih nekoliko sedmica. Prvi konvoj od oko 120 kamiona natovarenih materijalima za pomoć, poput šatora, pokrivača, hrane i odjeće, medicinskih potrepština i privremenih skloništa koje su pružili međunarodni donatori, krenuo je iz Mumbaija oko 10 sati 2. oktobra 1993., a u akciji su sudjelovali i indijska vojska, rezervne policijske snage i druge agencije za provođenje zakona, koji su požurili svoje osoblje gotovo odmah nakon potresa, pod pretpostavkom da će biti veći broj žrtava.

Među prvima su se odazvali radioamateri iz Mumbaija i Hyderabada, koji su odjurili u Omergu, grad u blizini Latura, odakle se svim područjima pogođenim zemljotresima moglo pristupiti cestom. Pomoć za žrtve stigla je iz cijelog svijeta kako bi se ublažile posljedice nezapamćene katastrofe.

(SB)