Preksinoć je u programu HTV-a premijerno prikazan dokumentarni film ”Tenžera, podstanar u novinama”, autorice Branke Kamenski, novinarke i urednice na javnom servisu susjedne države. Veselko Tenžera je za neke najveći hrvatski novinar svih vremena, ali je i za one koji ne misle tako u samom vrhu najboljih.

No, njegova veza sa Sarajevom vrlo je šturo spomenuta u ovom dokumentarcu, a ni na svemogućem Googleu ne mogu se pronaći detalji, osim da je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine studirao na dva fakulteta. Zapravo, rečeno je da se rodio u Prozoru, a da je utjecaj, ili čak odgoj, na mladog Tenžeru imao bosanskohercegovački ljekar i pisac Isak Samokovlija.

Ali, hajde prvo da pročitamo ono što piše u njegovoj biografiji koja je objavljena u „Hrvatskoj enciklopediji“, u izdanju Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža":

„Tenžera, Veselko, hrvatski novinar i književnik (Prozor, BiH, 10. II. 1942 - Zagreb, 20. II. 1985). U Sarajevu studirao šumarstvo i pravo, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i povijest umjetnosti.

Radio je kao novinar kulturne rubrike u Vjesniku (od 1971). U književnosti se javio kritikama (književnim, kazališnim, likovnim, radijskim i televizijskim), koje je objavljivao u novinama i revijama Studentski list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Start, Studio, Danas i dr. Te su kritike iznimne estetske vrijednosti, a pokazuju Tenžerinu intelektualnu oštrinu i imaginativnost.

Pisao je i feljtone koji se odlikuju jezičnom elegancijom i duhovitošću (skupljeni u knjigama Miting, 1977; En passant, 1978; Zašto volim Zagreb, 1987). Kozerije koje je objavljivao u istoimenoj rubrici zagrebačkoga tjednika Studio posmrtno su objavljene u knjizi Zašto volim TV (1988). U njima se zauzimao za poseban tretman televizije u sklopu hrvatskoga medijskoga prostora. Bavio se i književnim temama, osobito romanom, a posebno zanimanje iskazivao je prema piscima koji su osuđivali komunistički režim.

Osudivši objektivnu, akademsku kritiku, zauzimao se za subjektivan pristup književnom djelu (Makar se i posvađali, 1988; Želja za dobrim kupanjem, 1992; Preživljuje dobro pisanje, 1995; Šok običnosti, 1997). Pisao je i tekstove o športu, koje je objavljivao u zagrebačkim dnevnim i tjednim novinama 1970-ih i 1980-ih (skupljeni u knjizi Sportski život, 1989), te tekstove o umjetnosti (Likovne teme, 1993) i značajnijim umjetnicima (I. Lovrenčiću, I. Šebalju, I. Lackoviću Croati, D. Popoviću). Pisma Ivani (1995) posmrtno je objavljena zbirka pisama što ih je pisao svojoj ženi za služenja vojske (1967-68), a o raznolikim temama (od ljubavnih do filozofskih).

U knjizi Sloboda u rezervatu (2012) prikupljeni su tekstovi što ih je 1972-75. objavljivao u Vjesniku i Startu. Tenžera je autor i dvaju dramskih tekstova (Pijani svetac, 1968., i Svejedno svejedno, 1970), koji su izvedeni na zagrebačkom i bečkom radiju.“

E, sad, Isak Samokovlija umro je u Sarajevu 1955., kada je Veselko, dakle, imao trinaest godina. S obzirom na to da su se poznavali, kao i da je kasnije studirao u Sarajevu, može se zaključiti da je djetinjstvo i ranu mladost Veselko proveo u Sarajevu. Zašto ovaj dio njegovog života Branka Kamenski nije istražila, upitat ćemo je kad je vidimo.

Uglavnom, u tekstu zagrebačkog novinara Željka Žutelije objavljenom u februaru ove godine povodom 35. godišnjice smrti Veselka Tenžere, piše i ovo: „Nedavno preminuli Tomislav Židak, također karizmatska pojava u hrvatskom novinarstvu i veliki poklonik Veselka Tenžere, jednom je prigodom, još za davnih dana u Vjesniku u kojemu smo obojica radili, rekao: 'Dvije su obale novinarstva.  Na jednoj smo svi mi, a na drugoj je Veselko.'“

A nešto kasnije slijedi i zaključak: „Najveći pisac među hrvatskim novinarima i najveći novinar među hrvatskim piscima.“ Veselko Tenžera, razumije se.

(D. B.)