Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovo je šokirao i ovog puta dokazao da mu je nos veći čak i od Pinokijevog. On je, naime, nakon informacije da se u sukobu između Armenije i Azerbejdžana gotovo izvjesno koristi oružje i municija proizvedena u srbijanskim vojnim fabrikama, ostao hladan uz komentar da su Srbija, Armenija i Azerbejdžan bratski i prijateljski narodi.

U ratu koji je izbio oko Nagorno-Karabaha nema srpskog oružja, iako su im, kako kaže, prodavali – municiju, doduše više Azerbejdžanu nego Armeniji.

„Tamo nema oružja srpske proizvodnje. Ni topovi ni tenkovi… ništa nije srpska proizvodnja. Mi želimo mir. To su nam dva bratska naroda. Želimo da sve to stane. Mir je važniji od svega“, rekao je Vučić.

Međutim, javnost nije ostala zadovoljna Vučićevim odgovorom, kao i mnogim odgovorima do sada.

Tamošnji mediji čak su podsjetili kako je Vučić sam govorio koliko oružja Srbija prodaje i jednoj i drugoj zemlji. Ministar odbrane Aleksandar Vulin i ministar trgovine Rasim Ljajić davali su više izjava o oružju koje je Srbija prodavala, a i sam Vučić je rekao da su desetostruko puta više naoružanja prodali Azerbejdžanu nego Armenijii. Između ostalog, i novinari NIN-a otkrili su da je oružje za Jerevan, glavni grad Armenije, otpremljeno s aerodroma u Nišu samo nekoliko dana nakon eskalacije sukoba s Azerbejdžanom.

Dakle, iako predsjednik Vučić tvrdi da “tamo nema srpskog oružja” i da je Srbija zaraćenim kavkaskim zemljama prodavala samo municiju, to nije istina.

U razgovoru za "Slobodnu Bosnu" defendolog Nedžad Ahatović kaže kako je zanimljivo kako se Srbija vrlo često nađe kao izvoznik oružja ili kao zemlja iz koje dolaze dobrovoljci u konfliktnim područjma, gdje, recimo, Rusija ima direktan interes, a vodi politiku vojne neutralnosti i zalaže se za mir i stabilnost u svijetu, i to posebno u našem regionu.

(Nedžad Ahatović)

„Interesantna je izjava predsjednika Vučića koji nastoji da ublaži činjenicu da zaraćene strane koriste proizvode srpske namjenske industrije pa dodaje kako Srbija nije prodala tenkove, topove i avione nego tek nešto municije“, kaže Ahatović.

Pojašnjava kako se još 19. jula u medijima pojavila informacija za koju tvrdnje iznosi azerbejdžanska strana, da je Srbija preko Gruzije izvezla velike količine municije, vrijedne milione dolara, uglavnom velikog artiljerijskog kalibra i druge vojne opreme prema Armeniji.

„Gruzija je odmah demantirala ovakve tvrdnje navodeći da nikakva dozvola nije data Srbiji za tranzit oružja preko njihove teritorije u Armeniju, što ostavlja otvorena vrata za pitanje kako je municija preko srbijanske firme "EDePro" ("Engine Development and Production") stigla do Armenije i već sad se dokazano upotrebljava u konfliktu. Radi se o projektilu kalibra 122 milimetra G-2000, koji je kompatibilan s raketnim bacačima BM-21 Grad i RM-70. Ukupna težina projektila je 69 kilograma, težina bojeve glave 19,1 kilogram, maksimalna brzina leta 1.100 metara u sekundi, maksimalan domet 40,2 kilometra. Ove projektile su koristile snage armenske milicije u Nagorno-Karabahu protiv azerbejdžanskih snaga, a ciljana su i civilna naselja uz liniju fronta“, zaključio je Ahatović.

Srbijanske rakete za ruski višecijevni bacač raketa BM-21 GRAD kalibra 122 mm G-2000 nakon gađanja ciljeva azerbejdžanske vojske na liniji razdvajanja

Vojno-politički analitičar Vlade Radulović je prije nekoliko dana za Nova.rs, također, potvrdio da nema nikakve sumnje da se u najnovijim sukobima između Azerbejdžana i Armenije koristi srbijansko oružje.

“Poslovanje i održivost rada naše namenske industrije bazira se, pre svega, na prodaji naoružanja i vojne opreme kupcima širom sveta. Neretko oni dolaze iz bezbednosno nestabilnih područja, koja “preko noći” mogu postati mesto oružanog sukoba, kao što je slučaj s trenutnom situacijom između Jermenije i Azerbejdžana. U proteklim godinama, mi smo realizovali ugovore sa obe strane u spomenutom konfliktu i pri tome mnogo intenzivnija saradnja bila je sa zvaničnim Bakuom nego s Jerevanom. Zbog toga nema dileme da će se i naoružanje iz Srbije koristiti u aktuelnoj krizi u rejonu Nagorno-Karabah”, navodi Radulović.

Uvjeren je, međutim, da je za najrazornije okršaje zadužena vojna industrija Rusije, Izraela i Turske.

(S. B.)