Stefan Meister je njemački politolog s fokusom na povijesti istočne Europe. Bio je direktor Robert Bosch centra za srednju i istočnu Europu, Rusiju i centralnu Aziju. Od 2019. je na dužnosti direktora Ureda za regiju južnog Kavkaza zaklade Heinrich Böll.

Nakon što je desetljećima tinjao, sukob oko Nagorno-Karabaha prerastao je u teške borbe između armenske i azerbajdžanske vojske. Jeste li iznenađeni?

Malo sam iznenađen intenzitetom eskalacije, ali ne i činjenicom da je situacija eskalirala. Vojni sukob se priprema već sedmicama, a retorika je zaoštrena posebno na azerbajdžanskoj strani. Prethodnih sedmica izvršen je neki vid mobilizacije i priprema za novi rat, a na kraju su došli oštri tonovi i s armenske strane. Bilo je jasno da će se u dogledno vrijeme nešto dogoditi.

Ujedinjeni narodi su Nagorno-Karabah 1993. priznali kao dio Azerbajdžana. Turska sebe vidi kao zaštitnicu Azerbajdžana i obećala je vojnu podršku. Je li Ankara na „pravoj" strani?

Shodno međunarodnom pravu naravno da je Azerbajdžan u pravu. Nagorno-Karabah i sedam drugih područja koje su anektirali Armenci su državni teritoriji Azerbajdžana. Armenija s druge strane inzistira na pravu na samoopredjeljenje naroda i ukazuje na to da je Nagorno-Karabah većinski naseljen Armencima. Azerbajdžanska vlada je u međuvremenu naročito frustrirana, s obzirom na to da svi pregovori posljednjih godina, s njihove tačke gledišta, nisu donijeli ništa. U tom smislu Turska je zaista na „pravoj strani", jer podržava načela međunarodnog prava. Ali, ono što sada prije svega vidim je to da Ankara svojom retorikom i isporukom oružja Bakuu više dolijeva ulje na vatru nego što doprinosi mirnom rješenju.

Jedan intervju u vezi s ovim sukobom teško se može voditi bez spominjanja uloge Rusije. Kako ocjenjujete ulogu Moskve?

Rusija je odlučujući igrač. Moskva sebe vidi u ulozi „poštenog posrednika" i smatra se neutralnom. Ali neutralnost ide tako daleko da Moskva, na primjer, isporučuje oružje objema stranama. S druge strane Rusija ima vojnu bazu u Armeniji i samim tim je sila zaštitnica te zemlje. Zato se situacija neće smiriti i postići prekid vatre bez saglasnosti Moskve. Ali i Turska se u ovom trenutku veoma snažno pozicionira i bit će vrlo interesantno kako će Moskva na to reagirati.

Što Vi mislite?

U službenim izjavama iz Moskve se kaže da se Ankara treba suzdržati i ne dolijevati ulje na vatru. A da bi naglasili to što su izjavili, već je, između ostalog, bilo i razgovora s predsjednikom Erdoganom. Ne mogu zamisliti da Turska želi ući u otvoreni sukob s Rusijom. Drugim riječima: Turska će u jednom trenutku popustiti, a Rusija će na kraju ponovo pokušati ishoditi prekid vatre između zaraćenih strana. S obzirom na to da su emocije dostigle točku ključanja, i u Armeniji i Azerbajdžanu, to neće biti lak pothvat.

Pokušaji Europske unije, Armenije i Azerbajdžana da poguraju mirovno rješenje koncentrirani su od 1990-ih godina oko tzv. Minske grupe. Ona okuplja 13 država pod patronatom Organizacije za europsku sigurnost i saradnju (OESS). Koje mogućnosti imaju još Europljani u ovom konfliktu?

S jedne strane, Francuska predstavlja Europljane u ovom formatu. S druge strane, njemačka kancelarka Angela Merkel je već telefonirala i s armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom i s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevim. Dakle, postoji barem pokušaj EU-a da se komunicira na diplomatskoj razini. Ali EU u toj regiji ne igra ključnu ulogu i samim tim ima malo sredstava pritiska. U Bakuu više jednostavno ne vjeruju da će format iz Minska dovesti do bilo kakvog napretka.

Postoji li na europskoj strani jasna linija?

Retorički je EU na strani Bakua, ne priznaje Nagorno-Karabah i pledira za integritet države Azerbajdžan. Istovremeno se konstantno diskutira o pravu na samoopredjeljenje naroda i time pokušava prikazati kao neutralan akter koji želi posredovati između dviju strana. Međutim, pitam se koliko je Europljanima uopće bitan ovaj sukob i zar nisu posljednjih godina bili zadovoljni statusom quo. Europska unija je u ovom sukobu s ogromnim konfliktnim potencijalom bila suzdržana. Isto je i sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje zajedno s Rusijom i Francuskom predsjedavaju Minskom grupom. To je dalo prostora Turskoj da uleti u ovaj vakuum. No na kraju se manje-više Rusiji prepustio ovaj konflikt i njegovo rješavanje.