U velikom razgovoru Lončar je govorio i o svojim odnosima s Franjom Tuđmanom, kojeg je poznavao decenijama, iz vremena kada su obojica živjela i radila u Beogradu. Lončar kaže da se u poslijeratnim godinama s Tuđmanom najčešće prepirao oko nogometa, on je navijao za Hajduk, a tadašnji general JNA Tuđman za Partizan.

Budimir Lončar otkriva da ga je Tuđman, nakon ostavke koju je podnio na mjesto šefa jugoslavenske diplomatije, pozvao u Zagreb i ponudio mu angažman u Hrvatskoj.

"Ponudio mi je tri mogućnosti: položaj hrvatskog ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade Hrvatske za koordinaciju odnosa s inostranstvom ili da mu budem savjetnik. Rekao sam mu da sam se već obavezao u New Yorku, da sam siguran da s njim ne bih imao problema, ali da on ima ljude oko sebe koji su njemu potrebni, ali s kojima ja ne  mogu. Kaže on: Tko? Rekao sam mu - Gojko Šušak. Jer ne vjerujem da bi on i još neki mene prihvatili, da razumijem i potrebu za njima, ali da ja s njima ne bih mogao funkcionirati. Tuđman je zaključio da možda imam pravo, iako bi on našao rješenje i za to, te da ja Hrvatskoj mogu pomoć i kroz UN."

Na pitanje oko čega se slagao, a oko čega razilazio s Franjom Tuđmanom, Budimir Lončar je odgovorio: 

"Mi smo se, generalno, oko orijentacije prema Zapadu slagali, ali oko nekih pitanja, kao što je hrvatsko-muslimanski rat u BiH, nismo. O tome smo tri sata razgovarali. Mislio je da mu Zapad treba honorirati odnos prema Muslimanima u BiH, jer su oni prijetnja, mogu postati baza islamskog terorizma. Ja sam tvrdio obrnuto, da Amerika misli kako odnos prema BiH može biti odbrana od toga. Tu smo se zakačili. Naši razgovori su bili opušteni, neposredni, ali ne uvijek dovršeni. Moja je procjena da je Tuđman imao jasan strateški cilj, ali taktika nije uvijek bila konzistentna i time je ponekad ugrozio strateški cilj (slučaj s BiH)."