U Wichiti, najvećem gradu u američkoj saveznoj državi Kanzas, u domu mirnih, radišnih ljudi, nešto je užasno rođeno. Gotovo dva desetljeća, od 1974. do 1991. godine, niz brutalnih ubistava potresao je stanovnike grada. Svaki zločin bio je popraćen pismima punim sadističkih detalja, koja su stizala na adresu lokalne TV stanice i policije. Sva su bila potpisana tajanstvenim inicijalima “BTK”.

Dennis Rader bio je ugledan član zajednice. Fakultetski obrazovan muškarac koji je živio u skladnom braku s učiteljicom Paulom Dietz, a prema sinu Brianu i kćeri Kerri iskazivao je nježnost i pažnju. Kolege u firmi za kontrolu domaćih životinja, u kojoj je radio kao supervizor, smatrali su ga prijateljem i osloncem. Kao aktivan član Luteranske crkve, izabran je za predsjednika kongregacijskog vijeća, a u slobodno vrijeme bio je vođa malih skauta. Sve to je, međutim, bila dimna zavjesa. Rader je, na vrlo okrutan način, ubio najmanje deset ljudi.

Ime koje je godinama izazivalo jezu stanovnika Wichite dao je sam sebi. BTK je kratica od “bind, torture, kill” (“sveži, muči, ubij”), a ista opisuje Raderov modus operandi. Tokom vremena, ovaj je čovjek uhodao sistem koji je dobro funkcionirao. Lutao bi gradom dok ne bi naletio na potencijalnu žrtvu, nakon čega bi je pratio i saznao gdje živi. Danima bi motrio kuću odabrane osobe, upoznajući njenu dnevnu rutinu. Kad bi žrtva napustila kuću, Rader bi provalio, presjekao telefonske žice i čekao. Kad bi se začuo zvuk otključavanja vrata. Rader bi se bacio na žrtvu, uvjerivši je da je silovatelj.

Mnoge su žene sarađivale, vjerujući da će ih nakon silovanja pustiti. Umjesto toga, davio bi ih dok ne bi izgubile svijest, potom bi im dopustio da dođu sebi, a onda ih opet davio… I tako unedogled. Njihova očajnička borba za život seksualno ga je uzbuđivala. Kad bi ih konačno ubio, masturbirao je nad tijelima. S mjesta zločina bi uzimao suvenire, sitnice koje su pripadale žrtvama, te nestajao u noći.

Joseph Otero, njegova supruga Julie i dvoje malodobne djece prvi su upoznali snagu Raderova ubilačkog gnjeva. Posebni užitak osjetio je mučeći 11-godišnju Josephine. “Vidiš, dušo, uskoro ćeš se pridružiti ostatku porodice u raju”, ljubazno se obratio prestravljenom djetetu. Njeno je tijelo pronađeno na tavanu, obješeno o krovnu gredu.

Clint Van Zandt, FBI-jev stručnjak za profile nasilnih zločinaca, počinitelja je opisao kao amoralnu osobu koja ne preuzima odgovornost za svoja djela: “Riječ je o karakteristikama psihopata. Okrutnost, emocionalna hladnoća, manipulativnost, kao i visoko mišljenje o sebi karakteriziraju ovakve osobe. Važan im je jedino njihov poriv, koji mora biti zadovoljen. Bez obzira na sve”. Pisma, koja su na adresu policije i TV stanica stizala nakon svakog ubistva, osnažila su tu dijagnozu. Bilo je jasno da autor, o kojem su mediji pisali kao o “BTK ubici” i “Monstrumu iz Wichite”, nije sposoban za empatiju. U autentičnost pisama nije bilo sumnje. Policija je, naime, uz njih primila i stvari koje su pripadale žrtvama. Znali su da je to njihov čovjek. Poticali su ga da nastavi komunikaciju, nadajući se da će pogriješiti.

To se, nakon puno vremena, i dogodilo. Raderova arogancija, podcjenjivanje inteligencije istražitelja i cinizam obili su mu se glavu kad je policiji poslao disketu na kojoj se hvalio novim ubistvima. Forenzička analiza povezala ju je s Luteranskom crkvom, preciznije, kompjuterom korisnika “Dennisa”. Radilo se o Dennisu Raderu. Isti dan je uhapšen u blizini svoga doma u Wichiti. DNK njegovog sjemena podudarao se s onim pronađenim na mjestu zločina.

Policija je u Raderovoj kući pronašla niz predmeta koji su pripadali žrtvama. No, sve to i nije bilo potrebno. Ubica je progovorio, hladnokrvno opisujući detalje svih deset ubistava. Priznanje je trajalo puna četiri sata. Svoje je žrtve nazivao projektima, a za čin ubijanja koristio je termin – uspavljivanje! Upitan o motivima smireno je rekao da mu je bilo dosadno, budući da su mu djeca već odrasla pa je imao viška slobodnog vremena. “Za ubice poput mene nema lijeka, osim zatvora ili smrti. Ja sam monstrum ali noću mirno spavam”, izjavio je pred zgroženim istražiteljima.

Dennis Rader osuđen je na deset doživotnih kazni, po jednu za svaku žrtvu. No, kaznu je izbjegao jer savezna država Kanzas nije usvojila zakon o smrtnoj kazni u doba počinjenja njegovog posljednjeg zločina.

(SB)