Piše: VLADIMIR MATIJANIĆ

Sada već skoro svakog tjedna Zoran Milanović, aktualni predsjednik države, nađe način da u masi riječi kojima zatrpava javnost progura i one koje svjedoče o njegovu gorljivu antikomunizmu. Jučer se, tako, prisjetio komunista iz Gradačca. Zašto baš Gradačca? Pa nije neuobičajeno da se u predsjednikovim rečenicama u ulozi lošeg primjera pojavi neki toponim, i to češće bosanskohercegovački - Prnjavor, Ilidža, eto i Gradačac - nego hrvatski - sjetimo se Špičkovine - no danas bismo taj već zapaženi i opisani fenomen zaobišli.

Njemačka kao komunistička despocija

Milanovićev je antikomunizam, pak, neodoljiv. I sve češći. Držimo se samo novijih istupa, nakon hapšenja Dragana Kovačevića, bivšeg direktora Janafa, u čijem se klubu Milanović povremeno hranio.

Primjerice, 27. rujna predsjednik objavljuje ironično intoniranu ispriku premijeru i ministrima koji su također gubili vrijeme u klubu. U njoj Njemačku šeretski naziva komunističkom, sovjetskom despocijom.

Sedam dana kasnije obrušava se na ljevičare Radu Borić i Tomislava Tomaševića. Njoj predbacuje "sve ljepote i preljeve svog revolucionarnog morala i poštenja", što je očita aluzija na komunističko pozivanje na revoluciju - nekoliko redaka niže spominje i "kontrarevoluciju". Tomaševića je, pak, upitao upućuje li mu "preludij u fetvu" ili tek drugarsku kritiku - što je u socijalističko doba bio eufemizam popularan među članovima vladajuće i jedine partije.

Provincijski komunisti

Potom se okomio na Žarka Puhovskog zbog svjedočenja na sudu 1972. godine, da bi 15. listopada objavio poduži status o glavnoj državnoj odvjetnici - odnosno, kako on piše, Glavnoj državnoj odvjetnici - u njemu spomenuo "Informativnu pressicu" (!?), oblatne, torte, premijera i tako dalje. Za našu priču bitno je zapaziti da je negdje pri dnu svoga teksta, u točki do koje su stigli samo najuporniji, odgovarajući na Plenkovićeva mudrovanja, napisao: "Ova spektakularna para-indukcija, gdje se u nekoliko riječi od prigovora na 'izvitoperen' način gledanja na jedan problem stiže do same 'protuzakonitosti' kao da je prepisana iz nekog zbornika zaključaka općinskog komiteta saveza komunista neke provincijske varošice." Zašto baš provincijske? Zašto baš varošice?

Već dan kasnije podsjetio je na riječi koje je izgovorio na sjednici vlade 20. lipnja 2012. U njima se osvrnuo na nazivanje svoje tadašnje vlade nenarodnom, pa je konstatirao da je to "jezik iz 1945., 1946., 1947. i 1948. godine".

Konačno, jučer je u tko zna kojoj epizodi prepucavanja s Plenkovićem izgovorio: "To je tipična manira saveza komunista iz općine Gradačac 80-ih - idemo formirati pet komisija", bio je slikovit prvi čovjek države.

"Gdje su bili partizani?"

U međuvremenu, ukazao se u Gatima kod Omiša. Na komemoraciji žrtvama četničko-talijanskog zločina. Od svih pitanja koja bi čovjeku na takvom mjestu mogla pasti na pamet, predsjednik države postavio je jedno od nevjerojatnijih: "Gdje ste bili vi, partizani?"

Postojanje gorljivih antikomunista u Republici Hrvatskoj nije nikakva novost. Ima ljudi koji već trideset godina za mnoga zla optužuju bivši sistem, no kada se među njima nađe dugogodišnji predsjednik stranke sljednice Saveza komunista, e onda situacija postaje zabavna.

Milanović je krajem devedesetih ušao u SDP, stranku koja je naslijedila Savez komunista

Solidan osjećaj za modne trendove na političkoj sceni Milanović je demonstrirao krajem devedesetih kada je ušao u SDP. Bivši Savez komunista, kao pouzdanik Ivice Račana, bivšeg komunističkog ideologa. Nekoliko je godina tumačio ulogu socijaldemokrata, da bi mu sada bivši komunisti, oni koje je vodio, bili omiljeni negativni primjer.

Što je i logično, konačno se riješio bremena članstva u stranci reformiranih komunista koja mu je, očito, služila samo kao odskočna daska u političkoj karijeri. Inače bi o bivšim životima bivših partijskih drugova valjda pričao s više obzira, a možda bi se sjetio i ponekog lošeg primjera iz vremena režima Franje Tuđmana. Ako ga je, kao njegov vrijedni činovnik, smio uočiti.