Svoj opširni osvrt u listu "Frankfurter Allgemeine Zeitung" na novi film Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida?" njemački novinar Michael Martens započinje podsjećanjem na genocid u Srebrenici: pokolj više od 7.000 muslimana u tadašnjoj "zaštićenoj zoni UN-a" od strane vojnika srpske vojske pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Na prikupljanju autentičnih dokumenata za taj film je, piše Martens, rediteljica radila gotovo deset godina. "Ona je obavila ogroman istraživački posao, danima je razgovarala s ožalošćenima, preživjelima i bivšim pripadnicima Plavih kaciga, proučila je hiljade stranica zapisa Haškog tribunala o ratnim zločinima, kao i opsežnu naučnu literaturu. Poznata je njena opsjednutost detaljima."

Otuda je, kaže autor, na kraju samo bilo pitanje hoće li ona uspjeti to ogromnu količinu dokumenata, izjava svjedoka i statističkih podataka složiti u jednu uvjerljivu priču ili će na kraju sve završiti kao neka kostimirana drama bez prave težine. "Ukoliko su dosadašnje reakcije na film mjerilo, čini se da je poduhvat Jasmile Žbanić uspio", zaključuje Martens.

Najosjetljivija tema u BiH

Film koji će se u Njemačkoj, ukoliko pandemija to dopusti, početi prikazivati tek sljedeće godine, već je gostovao na različitim svjetskim filmskim festivalima i posvuda je imao veliki uspjeh. U Beču je film prikazan kratko prije stupanja na snagu novih ograničenja zbog pandemije i "nakon stotinjak minuta, koje su mjestimice bile teško izdržljive, publika je sasvim tiho napuštala dvoranu". "Priča o Aidi, bosanskoj prevoditeljici u službi Ujedinjenih naroda, koja neuspješno pokušava spasiti svog supruga i svoja dva sina, duboko doima gledaoca. Mada je već unaprijed poznato kako će se sve završiti."

Martens smatra kako se odlukom da snimi film o masakru u Srebrenici Žbanić odlučila za najosjetljiviju temu koja postoji u Bosni. "U narativu bosanskih muslimana je Srebrenica 'negativni mit o utemeljenju' bosanske države, a Žbanić se na to izričito poziva kad u razgovorima o poteškoćama kod snimanja filma citira Adornovu tezu o tome da je nakon Auschwitza barbarstvo pisati poeziju."

(DW)

Film izvan klišea

Otuda, smatra autor, ne čudi da ovaj film na Balkanu potiče raspravu koja će još dugo trajati. Jasno je, kaže Martens, da srpski nacionalisti odbacuju film, jer oni negiraju i da je u Srebrenici bio genocid, jednako kao što za sada nema naznaka da bi se film mogao prikazivati u Republici Srpskoj. Ukoliko bi se i našao distributer za Srbiju, vjerovatno bi opet srpski nacionalisti upali na projekciju i prekinuli je, kao što je to bio slučaj s beogradskom izvedbom kazališne predstave Zlatka Pavkovića „Srebrenica. Kada mi ubijeni ustanemo".

No, naglašava Martens, ne treba očekivati ni da će film naići na podršku većinskog muslimanskog društva u Bosni. On podsjeća da se jedan od preživjelih, koji je bio na početku rada na projektu angažiran kao stručni savjetnik, nakon svađe s rediteljicom već prije nekoliko godina povukao iz projekta. Njegovo obrazloženje: da bi dobila na dramaturgiji, ona se udaljila od činjenica. No,ta kritika nije na mjestu, smatra Martens: "Žbanić je (u priči, op. ur.) neke stvari izostavila, na nekim je mjestima stvari zgusnula, ali ona ništa nije iskrivila."

"Lako je za pretpostaviti da će njezin prikaz nizozemskog zapovjednika Plavih kaciga Thoma Karremansa naići na kritike od strane preživjelih i ožalošćenih. Karremansa, koji je s Mladićem pio rakiju i na snimcima djeluje uplašeno tokom susreta s generalom, mnogi vide kao oličenje zakazivanja Zapada u Srebrenici. Slika koju daje Žbanić je nijansiranija. Njen Karremans očajničkim telefonskim pozivima pokušava pridobiti UN-ov aparat da zatraži izvođenje obećanih zračnih udara NATO-a na srpske vojne snage koje su u napredovanju. Kod Jasmile Žbanić Karremans postaje kukavica tek kad je već odavno jasno: nije taj koji je zakazao Nizozemac, čiji bataljon i nije mogao pružiti ozbiljan vojni otpor nadirućim Srbima. To su, prije svega, ljudi na ključnim položajima Ujedinjenih naroda, koji su zatajili i pravili se gluhi kada je Karremans zvao u pomoć", piše Martens.

Na kraju teksta njemački novinar, inače dobar poznavalac situacije na području nekadašnje Jugoslavije, zaključuje: "Neka je milost narodu koji je ovisan o pomoći UN-a." Jer, kako kaže Martens, ubice su među nama. "Jednako kao i njihovi zapadni pomagači."