Piše: Boris Postnikov

Ove nedjelje, 22. novembra, u 19 sati, Zagrepčanke i Zagrepčani mogu birati između dva kina. U Studentskom centru na repertoaru je premijera "Kumeka" Darija Juričana. U Tuškancu igra klasik Françoisa Truffauta "Posljednji metro". Istog dana, u isto vrijeme, u istom gradu - dakle - dva sasvim različita filma. Ovdje dokumentarac koji hrabro raskrinkava koruptokraciju Milana Bandića, tamo rafinirana melodrama. U SC-u samoubilački dokumentarni atak na aktualnog vladara grada, u Tuškancu kompleksna metafikcija o Parizu ranih četrdesetih. U SC-u riskantna premijera, u Tuškancu provjerena filmska arhiva. U SC-u dvorana puna aktivista i sva sedma sila medija, u Tuškancu šačica neizlječivih sinefila. I baš nikakve veze između ova dva naslova ne bi bilo da nije, eto, bilo jednog pisma.

"Uz sve argumente za odobravanje, odlučeno je da je moguća šteta po savez veća nego ukupna dobit", javio je Tonći Gaćina, predsjednik Hrvatskog filmskog saveza, Dariju Juričanu kada mu je ovaj predložio da se premijera "Kumeka" održi u Tuškancu. Pa pojasnio odluku: "Smatramo da će se projekcija filma u Gradu protumačiti nažalost kao politički stav. Smatramo i da je moguće da se protumači kao kontra djelovanje prema Gradu. Kao što je dosada Grad pokazao, time bismo potencijalno ugrozili financiranje od strane Grada, koje nije neznatno i koje omogućava rad kina i saveza."

Film o Bandićevoj vladavini dobio je tako najbolji mogući epilog i prije nego što je prikazan: ako netko ovisi o gradskim novcima, kao što ovise Hrvatski filmski savez i Kino Tuškanac, onda prikazivanja ne može biti. Kad Miki kaže da se bojiš, ima da se bojiš. Ili, zapravo, još je i gore. Miki ti ni ne treba reći da se bojiš, jer strah unaprijed osjećaš sam. Uvjetovani refleks autocenzure: pouzdan znak uspješne dresure. Juričan je tako, umjesto u Tuškancu, premijeru dogovorio u SC-u, usput zajebantski obećavši da će 9,99 posto prihoda donirati Hrvatskom filmskom savezu "kako bi HFS mogao neometano nastaviti s radom, bez straha od političkih (ne)istomišljenika". Gaćina je odigrao na sigurnu kartu: Truffauta, Pariz i metafikciju. A nama je, dok čekamo nedjelju, preostalo da nekako rastumačimo ono njegovo pismo.

Je li čovjek koji javno priznaje da se boji svoga financijera obična kukavica ili je hrabar zato što kukavičluk priznaje? Je li neskrivena autocenzura Tonćija Gaćine samo simptom kolapsa gradske kulture pod Bandićem ili je, naprotiv, čin lukave subverzije? Treba li izvjesne odvažnosti da se javno kaže ono što svi znaju, ali o tome šute? A opet, što će nam ta odvažnost ako pritom nismo doznali ništa što ionako nismo znali prije? Da li bi, uostalom, predsjednik Hrvatskog filmskog saveza uopće trebao biti odvažan, ako svojom odvažnošću može ugroziti rad udruge? S druge strane, šta će nam udruga čiji predsjednik ne smije donositi samostalne odluke jer se boji prestanka financiranja? Pa onda, s treće strane, zašto bi taj predsjednik bio kriv zbog toga što mu građani Zagreba na vlast dovode Bandića, umjesto nekoga pod kim bi jedan obični filmski savez mogao normalno raditi svoj posao? S četvrte strane, zašto predsjednik pristaje da savez svoj posao radi nenormalno?

Dileme su, kako vidimo, brojne, pitanja se množe, a najprecizniji odgovor glasi: koga briga. Niti će iskreni istup Tonćija Gaćine bilo što promijeniti, niti bi se nešto promijenilo da je razloge odbijanja prešutio, niti bi premijera "Kumeka" u Tuškancu pomogla Gaćininom savezu, niti će mu autocenzura osigurati tko zna kakve gradske novce... Niti je ovdje, na kraju krajeva, uopće riječ o Tonćiju Gaćini: tamo gdje se netko pobuni, Bandić će ionako lako naći dovoljno poslušnih. I zato, neka nama Tuškanca i njegovih vrijednih filmskih programa, neka provjerenih klasika i neka one Truffautove rafinirane melodrame o Parizu ranih četrdesetih, jednom ljubavnom trokutu i grupi kazališnih umjetnika koji pod nacističkom okupacijom pripremaju svoju predstavu...

Samo malo, samo malo: grupa umjetnika koja pod okupacijom priprema predstavu? Pa da: Truffautov "Posljednji metro" priča upravo tu priču, a kroz nju nam govori još i o suptilnoj umjetničkoj subverziji vladajućeg poretka, o izdajicama i herojima, o skrivanju i otporu, ali i o tome kako smo - kao što stručno i sažeto pojašnjava "Hrvatski filmski leksikon" - prisiljeni igrati "različite uloge u različitim životnim situacijama". Cijenjene čitateljice, dragi čitaoci, naše duboke isprike: vrijeme je, izgleda, za novu rundu suvišnih pitanja.

Je li se, naime, Truffautov "Posljednji metro" na repertoaru Tuškanca našao slučajno ili njegova projekcija baš na dan kada je tamo trebao igrati "Kumek" ipak nosi skrivenu poruku? Što ako je projekcija filma o suptilnoj umjetničkoj subverziji vladajućeg poretka i sama - kako da kažemo - suptilna umjetnička subverzija vladajućeg poretka? Tko je tu heroj, a tko izdajica, tko se skriva, a tko pruža otpor? Sugerira li nam to predsjednik Hrvatskog filmskog saveza da je prisiljen igrati "različite uloge u različitim životnim situacijama"? Nije li pritom ipak pomalo perverzno da se kino koje je odbilo Juričana poistovjećuje s umjetničkim otporom? Ili zapravo složenim metafikcijskim sredstvima poistovjećuje - daleko bilo - Bandićevu vladavinu s nacističkom okupacijom? A opet, što da uopće radimo s takvom subverzijom ako će ona u najboljem slučaju doprijeti tek do one šačice sinefilskih lunatika koji nedjeljom idu gledati Truffauta? Osim toga, koliko smo nisko morali pasti da nam otpor predstavlja tako komplicirana, maglovita, višestruko kodirana subverzija? Na kraju krajeva, je li zaista u pitanju subverzija ili je sve skupa samo stvar slučaja?

Dileme su brojne, pitanja se množe, a odgovor je opet - jebiga - koga briga. Niti će pored "Kumeka" u SC-u bilo tko primijetiti "Posljednji metro" u Tuškancu, niti će - ako ga i primijeti - u njemu prepoznati nešto posebno opasno. I zato, neka nama Tuškanca i njegovih suptilnih subverzija. Pa čak i ako smo ih samo umislili: pa čak i ako nemaju nikakvog efekta.

Teško da bi se, doduše, s time složio i Dario Juričan. Nije da ga ne razumijemo: kada suludom hrabrošću staviš sve na kocku i kreneš protiv moćnika kalibra Milana Bandića, prizor drhtave autocenzure mora da frustrira.

Kada ti Miki kaže da se bojiš, a ti se boriš, mora da ti je muka od tuđeg kukavičluka. Kada na Mikija kreneš njegovim vlastitim oružjem, efektnim porukama i proračunatim populizmom, stidljivo petljanje s francuskom metafikcijom vjerojatno gadno iritira. Kada novce za filmske projekte prikupljaš crowdfunding kampanjama, grčevito hvatanje za budžetsku crkavicu sigurno nervira. I šta da onda radiš: kolegama iz branše, usput i u zajebanciji, dobaciš 9,99 posto vlastitih prihoda.

Pitanje koje nije suvišno, međutim, glasi: zašto rušimo Bandića? Ako je to samo zato da bi Zagreb preuzela neka njegova umivenija verzija, netko od HDZ-ovih ili SDP-ovih stranačkih poltrona - itekako spretnih u kontroli proračunskih tokova – onda možda i nismo postigli previše. Ali ako je to zato da bi se glavnim gradom napokon vladalo otvoreno i transparentno, bez kažnjavanja neistomišljenika i ucjena javnim sredstvima, onda je priča ponešto drukčija. Stoga – i samo stoga – ona zajebantska Juričanova donacija Hrvatskom filmskom savezu, možda i nenamjerno, nosi poprilično promašenu po(r)uku. Jer Zagreb nakon Bandića nipošto ne bi trebao biti grad u kojem kinorepertoar ovisi o strahu od Mikija, ali ni grad u kojem se kultura financira povremenim donacijama, u kojem se projekcije filmskih klasika plaćaju crowdfunding kampanjama i u kojem nesretni Truffaut čeka nečiju usputnu doskočicu. Budemo li jednoga dana – možda već nakon idućih izbora – doista živjeli u takvom gradu, bit će to bez sumnje i Juričanovom zaslugom. A opet: budemo li jednoga dana doista živjeli u takvom gradu, šteta bi bila da tamo nema Tuškanca.

(Portal Novosti)