- Bolest postoji, koronavirus postoji, pravi rat protiv pandemije je jasna pojava i tu nema dileme.

Kao ljekaru koji radi 30 godina s teškim bolesnicima, neshvatljivo mi je da još postoje ljudi koji ne vjeruju da je ova strahota realna i stvarna. I to sada, u ovim danima, kada zbog potrebe za kiseoničnim mjestima pacijente otpuštamo brže nego što bi trebalo da bi na njihovo mjesto mogli da dođu drugi, da i oni dobiju šansu za život. Mi koji ovdje radimo, znamo da ta strahota jeste stvarna - počinje svoju priču za "Blic" dr. Slavica Mojsilović, pulmolog internista Klinike za pulmologiju kragujevačkog Kliničkog centra.

Broj oboljelih je toliki da ni mnogo bogatije zemlje od Srbije to ne mogu da izdrže. Zato se teško oboljeli drže oko pet dana dok im ne bude malo bolje i dok ne izađu iz najtežeg stanja i onda se otpuštaju kući na daljnje liječenje. A ranije su bili zadržavani najmanje 15.

Ras Srbija

- Uslovi su ratni, i ova borba je žestoka. Umiru ljudi, čak su i cijele porodice ugrožene. Imali smo skoro slučaj da su majka i sin umrli u roku od sat vremena, i to je ogromna tragedija. Ljudi od četrdesetak godina uđu kod nas na nogama i nakon par sati im se stanje toliko pogorša da se borimo za njihov život i da se kao posljednja opcija razmatra respirator. Od početka marta smo u Covid-sistemu, i prvi talas je prošao blago, bez ogromnog broja bolesnika. Sada smo uhodani i organizovani, ali ovaj treći talas je užasan. Istrošeni smo ne samo fizički, već i psihički. Suze nisu rijetka pojava – kaže Slavica Mojsilović.

Sama oprema koju ljekari nose je uvela potpunu novinu u radu. Skafander, maska, naočare, vizir i potpuna, gotovo hermetička zatvorenost, koja štiti od zaraze, sprečava jednu veoma bitnu stavku u medicini, a to je odnos i direktan kontakt ljekara i pacijenta. Oni danas bolesne ljude o kojima brinu i za čije se živote bore ne mogu da pogledaju, da ih utješe, da im se nasmiju…

- Ni mi nemamo kiseonika pod ovom opremom, nakon nekoliko sati s njima. Ali, to je neminovnost… Moramo da čuvamo i sebe i druge… Iz ovog iskustva najčešći pacijenti su muškarci, u četvrtoj ili petoj deceniji života, radno sposobni. Rizični su oni s pridruženim bolestima, kao i gojazni… Nažalost, tako se brzo pogorša stanje kod nekih da za nekoliko sati umru. A strah je veliki ne samo kod ljekara, već i kod pacijenata. Kada se ljudima desi da dođu do bolničkog kreveta, iz stanja totalne opuštenosti dolaze u krajnje suprotno. Sami traže da idu na respirator, hoće da pojačaju dotok kiseonika na najjače… Upadaju u psihoze i stanje panike. Kada dobiju otpust kući, odlaze puni sreće i zahvalnosti za novi život – priča dr. Mojsilović.

Kragujevac je rekorder po broju dana u vanrednom stanju zbog epidemije Covida-19. A, kako kaže dr. Slavica Mojsilović, po pravilu su se svi zarazili na proslavama, po kafanama, kafićima, slavama… I osoblje koje se zarazilo je virus dobilo spolja, ne ovdje gdje su u skafanderima..

- Iskustvo koje je najvažnije u mojoj karijeri je odlazak u Novi Pazar, kada je proljetos otišao tim ljekara i sestara da pomogne… Oni su imali svoje praznike i proslave i bukvalno za nekoliko dana je broj oboljelih bio toliki da nije imao ko ni da liječi, a ni gdje ljudi da se smjeste. Zatekli smo ljude koji leže po hodnicima, bio je to vapaj bolesnih i očajnih. Bilo je umrlih, ali smo uspjeli da organizujemo bolnicu u Covid-sistem, da se organizuju crvene i zelene zone. Poslije nekoliko dana se stanje poboljšalo, i ta naša solidarnost i u kojoj smo se našli zajedno kada je najteže je najbitnija – priča dr. Mojsilović i poručuje da je zato „najbitnije da se za neko vrijeme preskoči neka slava, neko krštenje, neka Nova godina, jer je sada vrijeme da se pobijedi velika opasnost i sačuvaju životi“.