Jeste li u svojoj bogatoj diplomatskoj karijeri naišli na sličan slučaj kada je u pitanju afera u vezi s ikonom koju je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik poklonio ministru vanjskih poslova Ruske Federacije Sergeju Lavrovu?

- Nisam siguran da i mnogo iskusniji diplomati znaju mnogo o poklonima koji se vijekovima svakodnevno razmjenjuju po cijelom svijetu. Razlog je jednostavan: razmjena se skoro u potpunosti odvija uvijek daleko od kamera, a vrlo često ne uručuje se lično, već dva protokola samo formalno razmijene poklone bez ikakve ceremonije. To je, zaprvo, obična rutina o kojoj se mnogo ne razmišlja. Bio sam više puta u takvoj situaciji. Dakle, da nije bilo kamera, niko ne bi vidio šta je dobio Lavrov! Kamere i mikrofoni često političarima donose političke poene. Izgleda da ovaj put nije bilo tako. U principu, i politika, a naročito diplomatija, bile bi mnogo bolje i svrsishodnije bez prisustva kamera, a narod bi sigurno bio na dobitku.

Foto: Privatni arhiv

Ja lično nisam nikad čuo za nekakav sličan slučaj, a zaista me ne bi čudilo da smo mi ponovo prvi i jedini u svijetu po čudnim i tragikomičnim pojavama.

Kakve su moguće posljedice? Je li ovim činom narušen ugled Bosne i Hercegovine?

- Ne možemo govoriti o posljedicama dok se sve ne ispita. Na valja nikad suditi unaprijed. Posrijedi je izuzetno ozbiljno pitanje pa i mi moramo biti ozbiljni i sačekati dok se sve provjeri i dok ne dobijemo precizne i konačne informacije. Možda se sve završi bez najmanjeg problema. Dodik se mora vrlo brzo očitovati i ne sumnjam da će to uraditi. U njegovom je interesu. Bilo kako bilo, čak i ako bi se dokazalo da je sve u skladu sa zakonom, problem nastaje zbog činjenice da se umjetnička djela ili nešto što pripada kulturnoj baštini jedne zemlje, a ikona sigurno spada u tu kategoriju, ne može iznositi izvan zemlje bez odobrenja nadležnih institucija. Sumnjam da je državni protokol o tome razmišljao i da je imao takvu saglasnost. To je neozbiljno i trebalo bi ubuduće o tome striktno voditi računa.

Jedino što je dobro jest činjenica da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o ugledu države, već osobe koja je dala poklon. Grijeh ide na njegovu dušu. Imam predosjećaj da je Dodik bio neoprezan i da je negdje u Beogradu prebrzo i bez mnogo razmišljanja legalno otkupio ikonu, a možda i više ikona ili sličnih dragocjenosti. Saznaćemo to brzo i zaista je bolje sačekati i ne dizati mnogo temperaturu.

Screenshot

Je li pogrešno, kada su diplomatski protokoli u pitanju, da domaćin poklanja uvaženom gostu nešto što nema nikakve veze s državom i baštinom naroda u koju je gost došao u posjetu?

- Nije pogrešno, ali ne praktikuje se mnogo, jer uvijek onaj koji poklanja, promoviše vlastitu baštinu, bilo koju. Međutim, ovdje nema nekih posebnih pravila. Sve je na individualnoj procjeni protokola ili kabineta visokog zvaničnika koji poklanja. Svako daruje ono što misli da je najpriličnije. I ja sam bio u takvoj situaciji dok sam vodio kabinet našeg državnog premijera, gdje sam uglavnom ja odabirao poklone. Tačno se znalo koje poklone dobivaju predsjednici, premijeri ili ministri ili neki drugi zvaničnici s kim se razmjenjuju pokloni. Razlika mora postojati, jer se radi o različitim razinama. A kad imate posebnog gosta, onda se odabere poseban poklon. I to su rutinska pitanja, gdje se sve odvija bez i najmanjeg problema.

Što biste savjetovali predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku nakon svega?

- Dodiku, izgleda, niko ništa ne smije savjetovati. Ja smijem, ali me neće poslušati! Ipak bih mu iskreno i dobronamjerno savjetovao da se okruži ozbiljnim i sposobnim profesionalcima, jer u kabinetu šefa države ne može i ne smije sjediti bilo ko. Na taj način ova neopreznost s ikonom mu se nikad ne bi dogodila. Dozvoliću sebi, takođe, da mu u ime racionalnih Srba savjetujem da se ponaša primjereno položaju na koji se kandidovao, jer ga niko nije tjerao da u međunarodnoj politici bude predstavnik Bosne i Hercegovine, a ne Srba. Ako dobro predstavlja Bosnu i Hercegovinu, automatski će još bolje predstavljati Srbe. A ako loše predstavlja svoju zemlju, još će gore predstavljati Srbe. Ta univerzalna logika zasad mu izmiče i to je šteta pa mu savjetujem da se primjerno ponaša i vidjeće da će dobiti podršku svijeta, a narod kojeg predstavlja, imaće mnogo bolju sliku u svijetu.

Bez obzira na sve ovo, pošto se radi o inteligentnom i vrlo pronicljivom političaru, koji može biti profesor politike Komšiću i Džaferoviću, siguran sam da će poslije ovog iskustva s ikonom Dodik biti mnogo oprezniji po pitanju protokolarne razmjene poklona.

Foto: SLOBODNA BOSNA/A. K.

S obzirom na to da Predsjedništvo BiH po Ustavu vodi vanjsku politiku države, koliko je to dobro ili loše za Bosnu i Hercegovinu?

- Formalno je uvijek dobro da vrh države bude nadležan za spoljnu politiku i da je harmonično koordinira sa ministarstvom spoljnih poslova koje sprovodi načela i interese naše spoljne politike. Uvijek je, međutim, loše kad spoljnu politiku ovaploćuju ličnosti i njeni kaprici, a ne neko stručno tijelo vrhunskih profesionalaca. U istoriji Bosne i Hercegovine od kraja rata do danas nikad se nije dogodilo da članovi Predsjedništva imaju bilo kakvo ograničenje i uvijek su radili šta su htjeli ne pitajući nikoga nizašta. Pri tome nisu nikad pretjerano međusobno sarađivali, već su vrebali svaku priliku da prevare onog drugog. Tvrdim da nikad nećemo imati ni privid državne spoljne politike dok se u Predsjedništvu ne osnuje „vijeće za spoljne poslove“ koje će biti nadređeno čak i članovima Predsjedništva. To tijelo bi trebalo kreirati sve, a članovi Predsjedništva izvršavati. Vijeće treba osmišljavati spoljnu politiku, birati ambasadore, tražiti i formulisati zajednički stav koji će biti obavezen za svakog člana Predsjedništva. Tako nikad niko neće ni moći ni smjeti nastupati u vlastito ime, već isključivo u ime Predsjedništva BiH. Ako to nije moguće i ako članovi Predsjedništva na to ne žele pristati, treba odmah izvršiti sve što je potrebno da se uspostavi sistem jednog predsjednika.

Prema Vašem mišljenju, kakva je danas vanjska politika Bosne i Hercegovine?

- Mi nemamo osmišljenu spoljnu politiku države, već imamo spoljnu politiku pojedinaca. Kao što nemamo državnike, već privatnike. O istinskoj spoljnoj politici kod nas niko ne razmišlja sistemski i strateški. Naša spoljna politika je, nažalost, privatizovana, a ujedno je slika i odraz naše stvarnosti: bolesno podijeljene i prepuštene stihiji. Spašavaju je pojedinci kojih je uvijek bilo i kojih će uvijek biti, ali će još dugo ne samo spoljna politika, već i svi državni interesi, na duže staze kod nas biti siročad o kojima niko ne razmišlja zbog neprestane zauzetosti privatnim interesima na kratke staze. U jednoj rečenici, moja glavna poruka bila bi: bez vijeća za spoljnu politiku, stručnog, nezavisnog i svemoćnog, nikad nećemo imati ozbiljnu spoljnu politiku.

(Razgovarao: M. Iličić)