Piše: SENAD AVDIĆ

Još se samo stariji stanovnici Bosne i Hercegovine sjećaju najave Fahrudina Radončića da će svoju političku karijeru objesiti o klin. "Meni je olakšanje što neću biti član Predsjedništva, posvećujem se gradnji novog tornja", kazao je lider SBB-a  davne, uveliko zaboravljene 2018. godine u noći u kojoj su bili prebrojani rezultati izbora koji su, po treći put, nedvosmisleno pokazali nezapamćene razmjere krađe koja je lidera SBB-a, inelektualca, biznismena i industrijalca još jednom, treći put zaredom, smjestila na listu čekanja za kolektivnog šefa države. Nedjelja kad je otišao Šćepo, naslov je jedne spontano nastale muzičke, guslarske, svakidašnje jadikovke, nastale povodom, rekosmo, davnog, zaboravljenog oproštaja od jednog od najmanjih sinova naših konstitutivnih naroda i ostalih.

U zagušljivim budžacima Googlea, u koje nos turaju još samo propali novinari još propalijih portala, godinama prašinu skuplja dirljiva i neopoziva izjava tradicionalnog kandidata za kolektivnog šefa države: "Meni lično i mojoj porodici je veliko olakšanje da neću biti član Predsjedništva BiH, jer ću moći da se posvetim razvoju "Avaza", izgradnji novog tornja, koji će iznositi vjerovatno 200 metara."

Kome bi uopće još palo na pamet da rudarski kopa po drevnim izjavama, kuca na vrata zaboravljenih asova, evocira nepouzdana sjećanja na čovjeka koji se, čim mu bude teško, kandididira za člana Predsjedništva BiH pa, nakon vrlo predvidivog poraza, osjeti neviđeno i neponovljivo "olakšanje", ravno skidanju tijesnih cipela s izubijane noge.

Ako nekom neupućenom čovjeku nisu jasni razlozi zbog kojih se iz davno s vihoromom prohujalih dana Fahrudin Radončić odlučio napraviti još jedan toranj s obzirom na to da mu je i onaj prvi zvrjao (isp)prazan, onda ga treba podučiti: novi, veći toranj potreban mu je bio da se s njega baci ukoliko skok s onog postojećeg ne bude dao željene rezultate.

Jer, baš nekako u to vrijeme, i to se može naći u bolje očuvanim analima, ili anusima, lider SBB-a je na maliciozne, neutemeljene optužbe svojih protivnika i niskotiražnih, davno propalih portala fatalistički poručio: "Ja ne znam, trebam li skočiti s tornja da bih dokazao da nas učešće u vlasti ne zanima!"

Nakon što je ipak nasilnim putem, prevarom i ucjenama natjeran da preuzme funkciju ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine, prema nekim izvorima s lica mjesta, Radončić je, neposredno nakon tog terora, slobodnim stilom skočio s tornja. O tome je jedan lokalni ljetopisac, iz prve drhtave ruke zapisao:

"Zabacujem kesu, gledam, frajer se baca s tornja. Kažem onom Šošonu, halo, ba, čovjek ti se bacio s Tornja, kaže levat: 'Ne sekiraj se, sve je uredu.' Treba njemu veći toranj, od brat-bratu 200 metara, da se zaposve rokne." 

I tako su, kao u već zaboravljenim Bajaginim evergrinima, nervoznim korakom prolazile godine, stoljeća, došla je 2020. godina koja se u vrijeme Radončićevog povlačenja iz politike čak i fanatičnim futuristima činila nedostižno daleko, skoro kao održavanje izbora u Mostaru. I baš tu, na obalama hladne i dostojanstvene Neretve, izronio je lider SBB-a za one što ga vole. "Koalicija za Mostar" je fantastična i potentna ideja u probosanskoj politici", izjavio je Radončić još mokar, pa kad se ogrnuo maramicom, nastavio: "Svi mi, pa i ja, koji sam bio jedan od inicijatora, našli smo kapacitet da prevaziđemo lične sujete. Ta koalicija se ne smije raspasti."

A šta ćemo ukoliko se "Koalicija za Mostar" raspadne, čuo se glas iz znatiželjne mase. Da li će takav rasplet lider SBB-a po običaju primiti s olakšanjem, posvetiti se porodici i izgraditi novi Stari most, visok 200 metara. "Što je najgore, niko mu ne vjeruje? Treba da ponovo skoči sa Starog mosta pa da nakon toga ljudi vjeruju da on nikada neće ući ni u jednu vlast sa SDA, sve dok ga iz nje ne istjeraju?", zapisao je onaj ljetopisac-metuzalem, nepogrešivi hroničar Radončićevih skokova s vrtoglavih visina ravno sebi u usta...