Nekoliko krupnih kadrovskih odluka koje je u posljednje vrijeme usvojio stranački vrh svjedoče da je u Predsjedništvu SDA definitivno likvidirano dvovlašće uspostavljeno 2013. godine, između tadašnjeg stranačkog šefa Sulejmana Tihića i njegovog zamjenika Bakira Izetbegovića. Podjela stranačke vlasti „fifti-fifti“ bila je Tihićev ustupak Izetbegoviću: Teško oboljeli stranački šef protivio se održavanju redovnog partijskog kongresa na kojem bi se oprostio od partijskog trona, pa je rivalu Izetbegoviću kao kompenzaciju za odgodu kongresa prepustio polovinu stranačke vlasti.

POČETAK KRAJA STRANAČKOG DVOVLAŠĆA

Sistem dvovlašća u vrhu SDA počeo se kruniti samo nekoliko mjeseci kasnije, kada je Izetbegovićeva struja iz stranačkih organa vlasti potpuno eliminirala kompromitiranog tajkuna Bakira Alipsahića, nekadašnjeg ministra policije i šefa tajne policije, koji je nekoliko posljednjih godina važio za najbližeg suradnika i ličnog savjetnika Sulejmana Tihića. Operacija Alispahićeve eliminacije popraćena je gunđanjem Tihićevih pristalica u vrhu SDA, no sve se uskoro smirilo kada je Izetbegović priznao „grešku“ i obećao da se krupne odluke ubuduće neće usvajati preglasavanjem nego konsenzusom.

Izetbegović nije pogazio svoje obećanje: krupne odluke u vrhu u SDA zbilja se u posljednje vrijeme usvajaju konsenzusom, ali konsenzusom Izetbegovićeve partijske struje kojoj je u međuvremenu pristupila golema većina Tihićevih pristalica! Nekadašnja „partijska struja“ Bakira Izetbegovića uspjela se nametnuti kao „stranačka matica“, što se pored ostalog, jasno vidjelo i kod izbora Denisa Zvizdića za mandatara Vijeća ministara BiH. Za ovu poziciju bio je iznimno zainteresiran Adil Osmanović, samozvani nasljednik Tihićeve struje u SDA, no Izetbegovićev favorit Denis Zvizdić glatko je dobio nadmoćnu većinu glasova članova stranačkog kolegija, Kadrovske komisije i Predsjedništva SDA. Zvizdić je izabran bez i jednog glasa protiv, što je bila jasna potvrda da je Tihićeva partijska struja pretvorena u marginalni rukavac, lišen bilo kakvog izvora realne partijske moći.

Izvan Izetbegovićeve stranačke matice ostalo je još samo nekoliko pristalica Sulejmana Tihića - Adil Osmanović, Sadik Ahmetović, Sejad Delić, Zijo Hadžiomerović - koji istrajavanjem na prevaziđenom i prevladanom dvovlašću pokušavaju osigurati vlastiti karijerni probitak. No, trenutni odnos snaga nikako im ne ide na ruku, jer je glavnina Tihićevih kadrova - Asim Sarajlić, Amir Zukić, Salmir Kaplan, Mirsad Kukić, Ramiz Salkić, Husein Smajlović... zaigrala u rivalskom timu Bakira Izetbegovića.

UČVRŠĆIVANJE VLASTI

Sve malobrojniji baštinici lika i djela Sulejmana Tihića jedva su progutali kandidaturu Denisa Zvizdića za mandatara Vijeća ministara BiH, nadajući se da će kod izbora mandatara za federalnog premijera dobiti prednost i poravnati rezultat. No, uslijedio je pravi šok: Izetbegović je za mandatara predložio Fadila Novalića, privrednika iz Gradačca, u kojeg je pokojni Tihić imao puno povjerenje, nudeći mu ovu funkciju još 2008. godine kada je tadašnji premijer Nedžad Branković podnio ostavku. Novalić je odbio Tihićevu ponudu, najviše zbog činjenica da u dvije godine manadata ne bi mogao ništa uraditi, no zadržao je odlične relacije sa stranačkim čelnicima SDA. Izetbegović ga je u međuvremenu promovirao za predsjednika Ekonomskog savjeta SDA, što je bio prvi znak da ga priprema za funkciju federalnog premijera. Adil Osmanović, s nekolicinom stranačkih kolega, našao se u bezizlaznoj poziciji: morao je podržati izbor Novalića, u kojeg je Tihić imao bezgranično povjerenje, mada zna da će izborom Novalića još više osnažiti partijsku dominaciju Bakira Izetbegovića.

(Integrali tekst pročitajte u dvobroju Slobodne Bosne, od utorka, 30.decembra)