Tereti ga se da je seksualno napastovao ne samo Radulović, već najmanje pet svojih učenica, od kojih su dvije u vrijeme počinjenih djela bile maloljetne, a policija je uputila poziv i drugim eventualnim žrtvama – da se jave.

Izuzetno je pohvalna reakcija značajnog dijela srbijanske javnosti, uključujući i poznata imena glume i javnog života uopće, koji su dominantno stali na stranu žrtava i pomogli da se raskrinka čovjek koji je svoj rad započinjao pravoslavnim molitvama, kako je primijetila naša ugledna kolegica Brankica Stanković, a očito završavao najgnusnijim sadizmom zbog kojeg su žrtve patile.

Nažalost, javnost u Srbiji ne zna, ili malo zna, pogotovo iz meinstrime medija, da su, među ostalima, i silovanja u našoj novijoj prošlosti korištena u "u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile" kao strategija "protjerivanja putem terora", kako je to u više presuda potvrdio Haaški tribunal. 

Jasminina priča

U Višegradu, gradu koji je u junu najtužniji grad na svijetu, i danas se sjećaju jednog događaja. Istina o njemu potresa zemlju, uvijek nas iznova podsjećajući na sav užas i bezumnost rata, na razarajuće zlo na kojeg su spremni nosioci genocidnih, fašističkih ideja. 

Naime, 14. juna 1992. skokom sa zloglasnog hotela "Vilina Vlas" ubila se 24-godišnja Jasmina (Mehmeda) Ahmetspahić. 

Prema nekim svjedočenjima, zloglasni zločinac Milan Lukić je Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u "Vilinu Vlas". Otac Mehmed "nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu". 

Pravosnažnom presudom od 12. januara 2009., Željko Lelek, pripadnik MUP-a Republike Srpske, osuđen na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima u Višegradu. 

Jedna od tački njegove optužnice odnosila se na silovanje. Sudsko vijeće je prihvatilo svjedočenje svjedokinje M.H. koju je zločinac Lelek silovao u hotelu "Vilina Vlas". 

Svjedočila je i o prisutnim ženama Bošnjakinjama koje su bile izložene istim torturama. Svjedokinje M.H. i svjedokinja D. bile su prisutne kada je Lelek silovao Jasminu Ahmetspahić. 

Prema Lelekovoj presudi: 

"I svjedok odbrane Mitrović Petar potvrđuje ove navode, kada kaže da je zajedno sa optuženim išao do banje gdje su saznali da su njihovi komšije Bošnjaci ubijani a da je Jasmina Ahmetspahić iskočila kroz prozor. Ovaj svjedok je svojim svjedočenjem upravo povezao optuženog sa vremenom I mjestom krivičnopravnih radnji iz ove tačke optužnice".

Odbila biti ponižena

Mnoge djevojke su u "Vilinoj Vlasi" silovane i ubijene. Jasmina je radije izabrala smrt nego poniženja i mučenja, čime je postala simbol očajničkog otpora zlu. 

"Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata "Viline vlasi" i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta", zapisat će Višegrađani. 

Ime Jasmine Ahmetspahić nalazilo se na listi nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine.

Kao takvo je pomenuto i u izvještaju međunarodnih eksperata iz 2008. godine o promjenama u etničkom sastavu u Opštini Višegrad od 1991.-1997. godine. Taj izvještaj je korišten u slučaju zločinaca Milana i Sredoja Lukića. 

Kako je u svom tekstu iz 2012. zapisala profesorica Edina Bećirović, presudom je utvrđeno i da je komanda zločinca Milana Lukića bila u banji "Vilina Vlas", ali Haško tužilaštvo je "propustilo da zločin silovanja stavi u njegovu optužnicu". 

"Opravdanja koja su kasnije došla bila su nejasna i neutemeljena. Jer silovanja u "Vilinoj vlasi" preživjelo je nekoliko žena, koje su bile spremne da svjedoče", navela je Bećirović. 

Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su dvije godine kasnije, tokom asanacije presušenog jezere Perućac, te su identificirani putem DNK analize. Sumnja se da su tijela većine žrtava iz "Viline Vlasi" , poput Jasmine, bačene u Drinu, odnosno u vještačko jezero Perućac! 

Uime žrtava

Prema presudama Tribunala, silovanja su postala način na koji su "Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima". 

Dok je u osuđujućim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, koje je potvrdilo Žalbeno veća u junu 2002. godine, jasno naznačeno da je "silovanje oruđe rata", predmet protiv Radislava Krstića je pokazao vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995, bilo blisko povezano s genocidom...

Pretresno vijeće je Krstića proglasilo krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana “prirodnom i predvidljivom posledicom kampanje etničkog čišćenja”. 

 Sudije Tribunala su napomenule da iako "etničko čišćenje" nije pravni termin, korišten je ranije u raznim pravnim analizama. Pretresno veće je zaključilo da postoje očigledne sličnosti između genocidne politike i politike obično zvane ''etničkim čišćenjem". Međutim, silovanja u Potočarima nisu dio osuđujuće presude Krstiću za pomaganje i podržavanje genocida, jer su događaji u Potočarima bili uvod u naknadno počinjeni genocid. 

Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora. 

Pored Milene i žrtava nedjela za koja se sumnjiči Mika Aleksić, prisjećamo se i Jasmine Ahmetspahić i hiljada žrtava silovanih žena u Bosni i Hercegovini tokom rata, bez obzira na ime i porijeklo.

Obilježimo mjesto stradanja Jasmine Ahmetspahić i njezinih sapatnica, ali i mjesto stradanja svake žrtve u ovoj zemlji i regiji.

Samo tako možemo stvarati i društva u regiji u kojima zlostavljači žena neće biti ugledni građani, slavni umjetnici, heroji..., društvo u kojoj žene neće patiti i u kojima se niko neće (uglavnom podmuklo) pitati ''zašto su do sada šutjele'' .

Učinimo to uime svih Milena i svih Jasmina.

(Radiosarajevo.ba)