Piše: DARKO OMERAGIĆ

Vijest da je mlada srbijanska glumica Milena Radulović (26) prije nekoliko dana prijavila svog nekadašnjeg profesora glume Miroslava Aleksića za silovanje, pokrenula je lavinu ispovijesti žrtava raznih aleksića diljem bivše Jugoslavije.

Bivše studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Asja Krsmanović, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Ana Tikvić osnovale su Facebook grupu „Nisam tražila“ na kojoj su za samo dva-tri dana stotine žena i mladih djevojaka iz cijele bivše Jugoslavije ostavile anonimna svjedočanstva o seksualnom uznemiravanju, pa čak i silovanjima preživljenim u mladosti i starijoj dobi tokom školovanja, studiranja, na radnom mjestu ili čak od nekog od članova uže i šire porodice ili životnog saputnika.

Neke od njih su otvoreno progovorile o pojedinim institucijama u okviru kojih se sve dogodilo, pa je spomenuta i Akademija scenskih umjetnosti Sarajevo. Dekan ovog  Fakulteta pozvao je sve studente i studentice koji su imali takva iskustva da sve prijave:

„Mi kao Akademija do sada nismo primili nijednu prijavu, ali pravimo korake i protokole ukoliko dođe do takve situacije. Podržavamo sve koji javno govore o takvih stvarima. Mi ćemo sankcionisati sve slučajeve ako se pokažu i dokažu“, rekao je Vuletić za "Oslobođenje".

SILOVANA SA 17 GODINA

Glumica Milena Radulović je sasvim sigurno napravila veliki korak, ne samo za sebe, kada je smogla snagu da devet godina nakon što je doživjela silovanje javno progovori o svom iskustvu.

„Šest godina sam bila u školi Mike Aleksića kada me je silovao. Imala sam 17 godina. To se nije dogodilo jednom. Ponavljalo se“, prenio je prije četiri dana njene riječi "Blic".

Dva dana nakon ove ispovijesti, optužbama protiv Aleksića pridružila se i glumica Iva Ilinčić (24).

„Nije me silovao, ali me je kontinuirano seksualno uznemirivao. Šest godina sam ćutala i negirala. Nikome nisam govorila. Kada se to dogodilo prvi put, rekla sam sebi: Nemoguće, Mika mi je kao otac, nemoguće je da se ovo dešava, a ako se dešava, onda on mene čeliči i sprema za surovi svet reditelja i producenata“, rekla je mlada glumica.

Uz Radulovićevu i Ilinčić, za silovanja i seksualno uznemiravanje Aleksića je optužilo još šest glumica.

Priča Milene Radulović pomogla je da se konačno i u našoj zemlji javno progovori o seksualnom uznemiravanju. Najotvorenija je bila glumica Hasija Borić, koja se u javnom pismu prisjetila događaja od prije 50 godina. Borić se pismom obratila (jedinoj živoj profesorici Dramskog studija u Sarajevu) Kaći Dorić-Lešić optužujući je da je šutjela dok su neki profesori mladim glumicama držali prst na klitorisu uz opasku da se iz p.... glumi. Borić je optužila Kaću Dorić-Lešić da je šutjela dok je pokojni profesor Miroslav Avram seksualno uznemiravao mlade glumice.

Seksualno uznemiravanje nije nova pojava u našem društvu. Novost je jedino da se o ovome danas govori malo glasnije nego prije, ali nažalost, i dalje mnogo više anonimno nego javno. Zato je premalo i osuđujućih presuda. Najveća do sada izričena kazna za spolni odnos s djetetom je ona koju je krajem januara 2019. dobio Sudo Lavić, pjevač i bivši direktor Desete osnovne škole na Ilidži. On je zbog spolnog odnosa s djetetom dobio kaznu od osam godina zatvora uz zabranu obavljanja profesorske djelatnosti nakon odsluženja kazne. Mnogi će se sjetiti slučaja profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Enesa Durmiševića i Zdravka Lučića, koji su prije nekih pet-šest godina na Općinskom sudu u Tuzli osuđeni na uslovne zatvorske kazne zbog seks-afere sa studenticama i zloupotrebe položaja. U ovom slučaju su bili optuženi i profesori Bajro Golić i Fuad Saltaga, koji su tokom sudskog postupka umrli, a među osuđenima je bio i vozač Jasmin Mašić.

Slučaj Milene Radulović, ali i svi ostali u Bosni i Hercegovini, javni i anonimni slučajevi otvorili su brojna pitanja, a neka od njih su kako i kada prijaviti zlostavljača, koliko godina je potrebno da žrtve smognu snagu da prijave predatora, kako dokazati ova krivična djela, da li su kazne dovoljno visoke i kolika je zastara za ova krivična djela.

Advokatica i nekadašnja tužiteljica Senka Nožica o ovome je govorila za "Slobodnu Bosnu":

„Za dokazivanje ovakvih krivičnih djela je jednako sporno ili ne da li se to desilo jučer ili prije pet godina. Dovoljno je i da žrtva kaže kako je izgledala prostorija u kojoj se sve dogodilo, šta je osumnjičeni uradio, pozovu se, ako treba, i tri svjedoka koji će potvrditi kako je izgledala ta prostorija. Pronađu se dvije svjedokinje koje znaju da je učenica ušla u zlostavljačevu sobu, pronađu se svjedoci koji će potvrditi da je žrtva izašla traumatizirana iz sobe. To se sve može dokazati da se dogodilo prije pet godina ili jučer. Dakle, sve zavisi od toga da li je tokom djela tu bio neko prisutan, ali i od ukupnih okolnosti događaja. Protok vremena ne može biti problem u tom dokazivanju. Ako su bili sami oštećena i osumnjičeni, u obzir se uzima više okolnosti: da li je osumnjičeni to radio više puta, da li je to radio i sa drugim osobama koje su mu bile na stanovit način podređene“, rekla nam je Nožica.

DOŽIVOTNE TRAUME

Pojedinci postavljaju pitanje zašto žrtva svog zlostavljača prijavljuje nakon dugo vremena, ali naša sagovornica to vidi u činjenici da djevojčicama ili dječacima koji su doživjeli zlostavljanje ili silovanje, treba vremena da sazriju i shvate šta im se dogodilo:

„Ako ste to doživjeli sa 16 ili 17 godina, potrebno je da sazrijete i da vam se stvori svijest o onome što se dogodilo. Ta „pobuna“ je svaki dan u vama. Svaki dan živite sa spoznajom da vas je neko silovao ili seksualno uznemiravao. S traumom živite do trenutka kada ste spremni da se suočite sa svim posljedicama prijavljivanja i javnog iznošenja svoje traume. To zavisi od osobe. Neko će to uraditi odmah i o svemu obavijestiti majku ili oca, a nerijetko će roditelji ušutkati dijete, jer smatraju da bi to osramotilo dijete ili njih. Neko to nosi u sebi godinama upravo zato što se nikome nije mogao povjeriti i što niko za tu osobu nije, uslovno rečeno, navijao. Problem je što u tradicionalnim i staromodnim društvima kakvo smo i mi, roditelji optužuju dijete da je koketiralo sa zlostavljačem. Mlada žena, tek kada sazrije i počne sa dobrovoljnim seksualnim životom, shvati koliko je to duboku traumu u njoj izazivalo svih tih godina i koliko će trauma izazivati u predstojećim godinama, lupi šakom o stol i odluči se da prijavi zlostavljača“, kaže Nožica.

Iako su nekada potrebne godine da žrtve smognu snagu da prijave silovatelja ili zlostavljača, postoje i zakonski rokovi nakon kojih nastupa zastara za ova krivična djela i stoga svi oni koji su imali takva iskustva, moraju znati šta kaže Krivični zakon FBiH.

Nožica nam je rekla da je relativna zastara za krivično djelo silovanje u FBiH deset, a apsolutna 20 godina. Relativna zastara znači da se slučaj može prijaviti u roku od deset godina, a ako u tih deset godina tužilac poduzima neke radnje, rok zastare se produžava do 20. godine. Što se tiče seksualnog uznemiravanja, on je tretiran Zakonom o ravnopravnosti spolova i u njemu se kaže da je seksualno uznemiravanje svaki neželjeni oblik diskriminacije, za šta je zapriječena kazna do pet godina zatvora.

„Problem je što se u našem društvu i dalje o ovome šuti. Naše društvo je od kraja rata do današnjih dana nazadovalo zbog toga što smo se ruralizirali. Smatram da se za silovanje u BiH nikada nisu izricale adekvatne kazne. U SAD-u se za jedno silovanje izriče i doživotni zatvor, a u BiH rijetko više od dvije-tri godine“, kazala nam je Nožica.

Advokatica Nožica kaže da apsolutno podržava uspostavu registra pedofila i da takve osobe treba staviti na stub srama.