"Nema politike Hrvatske prema BiH. To je problem. Iako bi je, naravno, trebalo biti, i to bi bilo veoma važno, međutim, u ovom trenutku, zapravo dosta često, imate taj problem na više razina. Jedna je da, umjesto politike Hrvatske prema BiH, imamo stranačku politiku HDZ-a, koja se koncentrira de facto na koncentraciju s HDZ-om BiH. Ja bih rekla da je to više štetno za Hrvatsku nego za BiH, jer zaista onemogućava Hrvatsku u onoj dimenziji u kojoj Hrvatska potencijalno ima nešto za reći i ima neku komparativnu prednost. A, onda, imate još i druge političare koji nisu nužno zainteresirani za stranačku politiku HDZ-a, ali iz nekog razloga se u mnogo krugova u Hrvatskoj uvriježilo da je koncentrirati se na ono što se zove položaj Hrvata u BiH, neko signaliziranje domoljublja, patriotizma. Po mom mišljenju, upravo je obrnuto. Od takve vrste politike prema BiH, ja bih rekla, stradali su i Hrvati u BiH, nije dobro za njih. Za Hrvate u BiH mislim da je sasvim jasno da je dobro ono što je dobro za BiH. Dakle, napredak BiH, europski standardi, funkcionirajuće institucije, bolja ekonomija, bolje obrazovanje. Sve to je ono što je plus za BiH, ali naravno, i veliki plus za Hrvate u BiH. Taj pristup momentalno nije na snazi u Hrvatskoj, ali po mom mišljenju bi trebao biti", kaže Vesna Pusić u intervjuu za "O kanal" i "Oslobođenje", u kome još govori o stanju u regiji, EU, zemljotresu u Hrvatskoj.

GOSPOĐO PUSIĆ, CIJELI REGION TRESE AFERA SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA. SVE JE POČELO SA SLUČAJEM SRBIJANSKE GLUMICE MILENE RADULOVIĆ I RAZVILO SE SA FACEBOOK GRUPOM “NISAM TRAŽILA”. VJERUJETE LI DA ĆE KAMPANJA I POKRET #METOO KOJI JE KRENUO OD SAD-A ZAŽIVJETI I NA NAŠIM PROSTORIMA I ODAKLE TREBA POČETI?

- Dobro je da su se pojavile mlade žene koje imaju hrabrosti progovoriti o užasnom problemu koji prati sve generacije i zaista je #MeToo pokret u Americi dao neki poticaj svima. Naravno, kod nas je u tom pogledu senzibilitet još puno, puno manje razvijen nego u SAD-u i nekim zapadnoevropskim državama.

VELIKA SREĆA ZA AMERIKU

To je, nažalost, jedna vrsta maltretiranja koja postoji u svim društvima, ali u nekim kulturama se to smatra sramotom za žrtvu, dakle za onu koja je maltretirana, a cijela ideja je ovdje da se taj stav preokrene i da to postane sramota za počinitelja.

ŠTA NAŠ REGION MOŽE OČEKIVATI OD NOVE AMERIČKE ADMINISTRACIJE SA JOEOM BIDENOM NA ČELU?

- To je velika promjena za Ameriku, ja bih rekla velika sreća za Ameriku, ali je dobro i za cijeli svijet. A za našu regiju, dakle Balkan i jugoistočnu Evropu je naročito dobro jer je dovelo u Bijelu kuću predsjednika koji dobro poznaje regiju i poznaje i povijest mnogih problema i poteškoća koje mi u regiji imamo. Ali dovelo je i cijeli niz prvoklasnih ljudi koji također dobro poznaju regiju i proveli su neko vrijeme ovdje, recimo da nabrojim neke - budući ministar vanjskih poslova je Antony Blinken, buduća šefica USAID-a Samantha Power, Victoria Nuland, Bill Burns. To su sve ljudi koji će biti u vrhu administracije, a koji odlično poznaju našu regiju. Naravno, ono što je, po mom mišljenju, uvijek važno je da mi ne možemo ni kao regija, ni kao pojedine zemlje sjediti i čekati da nam nešto padne u krilo ili neko rješenje donese. Moramo nešto pokrenuti sami. Moramo nešto učiniti sami. Ali sad imamo saveznike, imamo ljude ne samo koji poznaju nego su kroz mnoge godine pokazali i da im je stalo do regije, da na neki način razumiju da je ta jugoistočna Evropa važna za Evropu općenito.

NEKI JE INTERES ISKAZALA I EVROPSKA UNIJA: U BOSNU I HERCEGOVINU DOLAZI NOVI VISOKI PREDSTAVNIK, BIVŠI NJEMAČKI SAVEZNI MINISTAR CHRISTIAN SCHMIDT. ŠTA MISLITE ŠTA TO ZNAČI ZA BIH?

- Zaista ne mogu reći koliko je povećan interes EU, ali ono što mogu sa sigurnošću reći i što to pokazuje je da postoji neki fokusiraniji interes Njemačke. A to bi u ovom trenutku moglo biti dovoljno. To je pomak, važan pomak, zato što svaki novi povjerenik sa sobom ipak donosi neku novu energiju na tu funkciju i u taj posao, a činjenica je da je on visokopozicionirani njemački političar i da Njemačka ima tako važnu ulogu u okviru EU, i mislim da će imati i još važniju sada kad se počnu ponovno popravljati transatlantski odnosi između EU i Amerike, da je to dobar znak, odnosno znak koji pokazuje da postoji neki dodatni interesi, dodatna šansa. Kažem ponovno, ako svi u regiji i u BiH dignu ručnu, ili naprosto počnu bacati klipove pod noge i onemogućavati bilo kakav napredak i pozitivni razvoj situacije, nećemo si puno s tim ljudima pomoći. Ali, ako imamo neki proaktivni pristup i spremnost za suradnju i da se misli izvan dosadašnjih okvira, mislim da sada postoji dobra šansa.

MI U REGIJI STALNO PRIČAMO O NEKIM PROMJENAMA. ONE SU SE ZAISTA DOGODILE U CRNOJ GORI, ALI MALO JE OPTIMISTA NAKON NJIH. RECIMO, SRBIJA I KOSOVO VODE DIJALOG KOJEM SE NE NAZIRE KRAJ, A BIH I HRVATSKA SE NAKON SVEGA SVAĐAJU OKO MIGRANATA KOJE JE UPRAVO EU OSTAVILA U BIH. IMA LI RJEŠENJA?

- Naravno, ima rješenja, ali prvo je važno da neko te stvari pogleda iz pozicije istine, o čemu se točno radi, a ne iz pozicije ideologije. I u tom slučaju uvijek je rješenje lakše. Dakle, imate potpuno pravo, svaka promjena nije nabolje nužno i problem je u tome gori. S jedne strane je bilo kritika, i opravdanih kritika na činjenicu da je sve to vrijeme jedna stranka na vlasti. Međutim, ono što se dogodilo s druge strane je da su, i to zamalo, dakle za jednog zastupnika, sada vlast preuzeli oni koji de facto dovode u pitanje i samo postojanje Crne Gore i Crnogoraca kao takvih. Slike koje smo gledali nakon izbora u Crnoj Gori su, po mom mišljenju, zaista bile zastrašujuće i kako će se to razvijati, vidjet ćemo. Atmosfera je kreirana kao da je to neka ogromna pobjeda i ogromna razlika. Razlika je u samo jednom zastupniku u parlamentu. Tako da se, u najboljem slučaju, može reći da je zemlja podijeljena i na taj način veoma oprezno i sa velikim uvažavanjem i pozicije i opozicije bi trebalo krenuti naprijed u Crnoj Gori. Šta će se tamo dogoditi, u ovom trenutku je teško reći, ali moram reći da ta situacija, gledano izvana, ne izgleda dobro, ne izgleda obećavajuće.

KOSOVO JE ČINJENICA

Kosovo, Srbija, s tim se i Kosovo i Srbija i regija muče već decenijama. Mogli bismo analizirati na sto načina i svašta reći, ali bismo se motali kao mačak oko vruće kaše. Glavni problem je da Srbija treba priznati Kosovo kao državu, a nakon toga treba početi uređivati odnose između te dvije zemlje i generalno u regiji. To priznanje, po mom dubokom uvjerenju, bilo bi dobro za Kosovo, ali bi bilo odlično za Srbiju. Jer Kosovo je činjenica. Mogu se neki ljutiti. Znamo da to nije samo tako nastalo, nastalo je nakon situacije u kojoj je 50 posto stanovništva Kosova bilo pobjeglo pred etničkim čišćenjem u ratu na Kosovu. Dakle, nije to nešto što je izmišljeno, nego je rezultat pokušaja velikog zločina režima Slobodana Miloševića, da se ne zavaravamo. Kosovo je priznalo preko 100 država. Ono postoji i postojat će. Rezultat je, može se reći, loše politike, ali nije važno - ono je u ovom trenutku naprosto jedna politička činjenica. To neriješeno pitanje i nepriznavanje je kamen oko vrata Srbiji i najviše šteti Srbiji. I dakle, ona bi sebi najviše pomogla da se bavi svojom demokratizacijom, svojim napretkom, svojim višim standardom, svojim boljim funkcioniranjem. Da se naprosto riješi tog kamena oko vrata.

RECIMO TO TAKO, DA JE SUSJEDSKA, TA KOMŠIJSKA SOLIDARNOST MALO IZNENADILA HRVATSKU NAKON SERIJE ZEMLJOTRESA, ŠTO SAMO POKAZUJE DA POLITIKA NIJE USPJELA ZAVADITI LJUDE. KADA ĆE TO SHVATITI POLITIČARI I SJESTI DA RJEŠAVAJU PITANJA POPUT TRGOVSKE GORE.

- Situacija nakon potresa u Petrinji i Glini je i međunarodno i unutar Hrvatske, po mom mišljenju, pokazala jedan vrlo zanimljiv fenomen. To je ne samo susjedska solidarnost i empatija i potreba za empatijom, nego ja bih rekla znak potrebe za drugačijom vrstom političke participacije. I unutar Hrvatske je strašno puno ljudi, praktički svi su na neki način željeli i još žele sudjelovati u pomoći. Ali, žele sudjelovati tako da vide efekt od svog sudjelovanja. Vrlo teško možete dobiti mlade ljude, naročito pametne i poštene ljude da se uključe u politiku i političke stranke, a u ovakvu vrstu akcija masovno su se uključili i mladi i stari i sve generacije ljudi. I još uvijek funkcioniraju. Isto tako i susjedi, i mislim da iz toga se može izvući puno veća pouka, a svakako je pouka sjesti i razgovarati. I naravno, razgovarati i sa susjedima, ja bih rekla da je imperativ.