Piše: FARUK KAJTAZ

Takvi su zaljubljeni samo u sebe i vlastite ideje. Na one, koji im se suprostave gledaju s visine, pogledom, koji je kombinacija gađenja i prezira. Druge oštro i lako kritikuju, dok se sve primjedbe od njih samih obijaju ko' od stoljetne bosanske bukve!

Jedan od tih likova je i Haris Silajdžić - u intimnom krugu njegovih poklonika poznat i kao „Doktor“, ili jednostavno „Hare“. Sjedne tako Hare i krene opširan vaz... Onaj ko barem malo krene u nekom drugom smjeru ili se usudi oponirati odmah se suoči sa prodornim pogledom i visokom podignutom obrvom „Doktora“, koja šalje jasnu poruku: Šta ti pričaš! 

Nema šta nije Silajdžić prošao u svoj dugoj političkoj karijeri.

Pozicija ministra vanjskih poslova mu je najbolje stajala, posebno tokom rata. Sve nakon toga; od razlaza sa SDA i Alijom Izetbegovićem, preko „motke u glavu“ u Krajini i grandioznih - ničim opravdanih obećanja sa važnih državnih pozicija, pokazalo je kako „Doktor“ baš i nema nekog velikog talenta za pravu unutrašnju politiku.

Sve to krene „na veliko“. Silajdžić obeća „kule i gradove“ i onda se kroz duži vremenski period uruši kao kula od karata. Od nekada moćne Stranke za BiH, preko obećanog ukidanja entiteta i 100 posto BiH!?, pa do pretvaranja u prah i pepeo medijskih projekta.

Silajdžić je jednostavno neosjetljiv na čak i dobronamjerna upozorenja i uvijek vozi samo kako je on namjerio, po nekom svom, gotovo pa mesijanskom GPS-u. U nizu olako obećanih projekta i ideja, grandioznošću propasti, ali dalekosežnošću posljedica, ipak se izdvaja Silajdžićeva odluka da uz podršku još par „mudrova“, odbije Aprilski paket, iza koga su stajale moćne SAD.

Kako tada, tako i danas, dok gostuje po probranim televizijama i portalima, Silajdžić, kao pokvarena gramofonska ploča, stalno ponavlja jednu te istu priču, zaboravljajući da nam kaže šta su bile prave posljedice jednog takvog čina.

Nekada davno je bio brz na jeziku i zanimljiv, a danas djeluje kao čangrizavi senior, čija pauza između rečenica traje taman koliko vam treba da odete do kuhinje popijete malo vode i nešto gricnete, vratite se pred TV i ništa ne propustite od njegovih umotvorina.

Odbio sam i opet bi – to je suština Siljadžićeve poruke.

Dobro, „Doktore“, ali šta se desilo nakon vašeg odbijanja usluga najmoćnije sile svijeta, gdje navodno „dobro stojite“? Jel možda stigao neki novi „papir“ - bolji i bez entitetskog glasanja? 

Naravno da nije, jer je svaki novi papir je suštinski bio lošiji od „Aprilskog paketa“ i samo tako može i biti u svijetu ozbiljne diplomatije. Zna to svako ko iole poznaje kako se ponašaju velike svjetske sile, kada im neko odluči „uvaliti korpu“. 

Tako da sve priče o nekom njegovom utjecaju u SAD ili „prijateljstvu sa Bidenom“, jednostavno nemaju blage veze sa stvarnošću, jer gdje bi došla Amerika da pristaje na ultmatume tamo nekih političara sa Balkana? I to prije najvažnijeg projekta na Balkanu. Proglašenja neovisnosti Kosova.

Prava je stina da je Siljadžić od strane SAD odavno precrtan malo debljim flomestorom i da od tog trenutka počinje njegov pravi strmoglavi pad u politici. 

Političke posljedice odbijanja Aprilskog paketa u BiH su još gore.

Tadašnji lider HDZ 1990, Božo Ljubić mu se ekspresno „zahvalio“ na usluzi potrčavši sa Draganom Čovićem u naručje Milorada Dodika, što je rezultiralo srpsko-hrvatskim političkim savezom, koji i danas muti vodu u BiH i određuje dinamiku političkih zbivanja.  Dodik i Čović su mudro podržali američki „paket“, što im je otvorilo vrata legitimiteta političkog djelovanja, dok su bošnjački političari ostali da kaskaju daleko iza i uz Silajdžićeva nemušta obećenja kako će na kraju „sve doći na svoje“.

Lako se složiti da „Aprilski paket“ nije nikakav savršeni „silver bullet“ za krizu u BiH, ali je to ono što je bilo moguće u datom trenutku i što je sadržavalo čitav niz boljih rješenja od onih koja nam se godinama vuku oko vrata kao politička omča. O tome je i  sam Joe Biden govorio prilikom zadnje posjete BiH kao potpredsjednik SAD, prije skoro 10 godina.

Kada danas nanovo poručuje da bi opet odbio „paket“, Silajdžić se poziva na interese  BiH i Bošnjaka, ali iza toga, smatram, ipak postoji puno dublja ideja popravke vlastite lošije prošlosti, jer „Doktor“ ne želi da u nekoj budućoj istoriji ostane upisan uz najvažniju natuknicu da je on taj „koji je odbio Amerikance i njihov paket“.

Iza vizure vlastite nepogrešivosti i grandioznosti, Siljadžić ne vidi ništa drugo, već uporno ponavlja jedne te iste fraze i odgovore. Najgore je od svega što su mu neki još uvijek spremni povjerovati!

Ok, dobro je i mudro malo zatezati pred najavljene skore pregovore o BiH, ali nije dobro to činiti iz dokazano loše vlastite političke vizure, po sistemu „ja,pa ja i opet - šta drugo, nego - JA“.

Doktoru bi najbolje bilo da konačno spozna političke realitete, prizna vlastite greške i da kao „Avdija“ iz pjesme Zabranjenog pušenja, „pokupi plakete i ordenje“ i krene po školama držati časove historije.

Ali to nije njegov „stil“, jer on baš kao i Trump jednostavno ne priznaje činjenice i realitete. Bahat je i isključiv. Živi u nekoj vlastitoj izmaštanoj stvarnosti, koju nudi „sećiji“, obećavajući opet „kule i vile“, jer on „ima dobre veze“. Neki to zovu „begovskom crtom njegovog karaktera“, mada meni više liči na opsesivnu tvrdoglavost.

Ovaj svojevrsni „Don Quijote“ bošnjačke političke scene i dalje će uz svog Sanchu Panza jurišati na vjetrenjače i proglašavati to patriotizmom i političkom dosljednošću, potpuno nesvjestan novih političkih realnosti i potreba da se ponudi neka nova opcija ili platforma.

Albert Einstein je kazao kako je najbolja  definicija gluposti, uvijek raditi jedne te iste pokuse i svaki put očekivati neko drugo rješenje! 

Fizika, istina, nije politika, ali se i iz nje - fini naš "Doktore" dade ponešto naučiti....

(Prenosimo s autorovog bloga)