Piše: FARUK KAJTAZ

Sjedne tako Kusta u helikopter, (Helikopterski servis RS?) nabaci Top gun naočale, pa okrene leteći krug oko Šehera. 

Dok prelijeće preko centra grada, kao slučajno, napravi selfie sa pozadinom, koja jasno i nedvosmisleno pokazuje kako Nemanja leti BAŠ preko glavnog grada BiH. Kustina fotka iz profila dovoljan je razlog za pokretanja „snowball“ efekta u javnosti, kao u slučaju od prije par godina kada se sarajevska javnost zapalila poput suhog sijena, na „ekskluzivu“ da dr. Nele Karajlić, zamislite kojega li čuda - večera u jednom sarajevskom restoranu!?

Ostatak, dakako, odrađuju društvene mreže... Dobro (o)smišljena manipulacija polako „osvaja srca“ (ne)objektivnih korisnika, botova i radoznalih besposličara... Igra mečka...gore Mreže, iako je Kusta odavno prizemljio u RS.

I dobro, zašto Kusta leti BAŠ preko Sarajava?

Formalno, mediji i mreže su to povezali sa godišnjicom prikazivanja njegovog prvog i najboljeg sarajevskog filma „Sjećaš li se Dolly Bell?“ Zvuči logično, mada u Kustinom slučaju stvari nikada nisu tako jednostavne i uvijek postoji neki podtekst ili skrivena poruka.

Kuturica zna po potrebi mijenjati uloge, kako mu odgovara. U svijetu se nastoji prikazati kao  nekakav ekstremni ljevičar, koji voli siromašne predsjednike (Mujica), dok samo par dana kasnije ugodno ruča i ćaska sa Putinom, koji mu kači i ordenje. 

Na unutrašnjem – regionalnom planu nastoji se pozicionirati kao neupitna umjetnička i duhovna vertikala, dok ideološki opravdava politike, koje su dovele do ratova ili daje kulturološki obol za neke nove-stare verzije dobro poznate srbijanske nacionalističke priče.

Lebdeći iznad Sarajeva, Kustrurica kao da odaje „homage“ vlastitim levitacijskim tehnikama iz njegovih filmova, ali i poručuje kako on, eto – Sarajevo (koje li tuge) može posmatrati samo iz zraka!

Pogled na Šeher iz zraka njegova je i možda podsvjesno skrivena poruka, kako je on IZNAD SITUACIJE, pa iz zraka i sa sigurne distance, poput istraživača iz „Zvjezdanih staza“ posmatra i proučava, „primitivnu civilizaciju“ ispod nogu.

Pogled iz zraka ima i određenu „božansku“ dimenziju u ritualima između „Bogova“ i običnog plebsa. Kao Zeus sa Olimpa, Kusta lebdi iznad Sarajeva i strogim okom ispod sunčanih naočala analizira na koga to poslati munje, a kome pokazati milost.

I šta na sve to kaže „prizemljeni plebs“ iz sarajevske čaršije?

Javnost se dijeli i puca po očekivanim šavovima. Jedni se snebivaju, drugi Kusturicu pozivaju u Sarajevo. I jedni i drugi učestvuju u dobro režiranoj predstavi Nemanje, u kojoj je on glavni i jedini glumac, dok je svima ostalima namjenjena uloga posmatrača sa distance. Što se publika više dijeli i dere, Kusta sve više „igra“...

Čudna je ta veza između Sarajeva i dijela sarajevske javne i kulturne scene sa „proslavljenim režiserom“, kako Kusturicu vole titulirati mediji iz Srbije i RS.

Nemanja je praktički uradio sve što je mogao da ga Sarajevo zamrzi; relativizirao je stradanje grada i njegovih stanovnika, javno se rugao onima koji su ga branili, podržao agresore, a Bošnjake optužio za raspad Jugoslavije.

Promjenio je i ime. Totali „makeover“ – reklo bi se modernom terminologijom. 

Sve to je bezbroj puta ponovio u svojim izjavama, tekstovima, knjigama...Međutim dio sarajevske javne scene spreman je i to „progutati“ jer je Kusta „institucija“. O čemu se radi? Stockholmski sindrom ili podanička svijest iskazana u potrebi života u sjeni „velikana“?

Koga briga, dio „čaršije" tako razmišlja i gotovo. Legitimno, baš kao i Kustino insistiranje na tome da je Sarajevo samo krivo za ono što mu se dogodilo. Naravno pod uslovom da vam želudac to može svariti...

Kako vrijeme prolazi, čini mi se da je preminuli profesor Zdravko Grebo itekako bio u pravu kada je svojevremneo usred rata pokušao Kusti i Neletu odgovoriti na njihovo "provokativno" pitanje; Šta bi bilo kada bi se oni, slučajno - pojavili u Sarajevu?

Priča mi tako jednom, prije puno godina, uvaženi profesor, kako je u na momente vrlo mučnoj atmosferi u Pragu, dvojcu bivših Sarajlija kratko „negdje pred zoru“ posavjetovao: Dođite, probajte, prošetajte. Neko će vas pozdraviti, neko možda i pljuniti ili opsovati...do vas je... kazao je tada Grebo.

Kusta savjet, naravno nije poslušao.

Nastavio je još žešće blatiti grad i njegove građane....uvezao se sa onima koji negiraju suverenitet i samo postojanje BiH. On i ne želi imati bilo kakav odnos sa Sarajevom, osim te vječne tenzije i dokazivanja sa distance da je bio „u pravu“.

On uživa u provokaciji i dobro mu ide. Poput svog junaka „Campe“ iz filma  „Sjećaš li se Dolly Bell?“, Kusta glumi lokalnog kabadahiju koji Sarajlijama „ne prašta“ što nisu postupili prema njegovim očekivanjima!? "Nećemo tako Dino"....poručuje Sarajlijama (u gnijezdu) režiser iz oblaka.

Dio sarajevske javne i kulturne scene s druge strane, ponaša se poput Slavka Štimca, koji „popije mazu“ od Campe, ali i dalje živi u nadi da će se sve to „nekako riješiti“.

Jednom, nekada....Na morskome plavom žalu...SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE VIŠE NAZADUJEMO... 

(Prenosimo s autorovog bloga)

Napomena: Naslov i oprema teksta redakcija „SB“.