Povratkom SAD-a u Pariski klimatski sporazum, u kojem se 189 država obavezalo da će ograničiti globalno zagrijavanje za dva Celzijeva stepena, početak energetske tranzicije prema niskougljičnim ekonomijama poprima konkretnije oblike. Naprimjer, Europska unija namjerava prestati emitirati stakleničke plinove do 2050. godine. Jedan od najvećih svjetskih zagađivača Kina najavila je da će do 2060. postati ugljično neutralna ekonomija.

Takve odluke imaju dalekosežne posljedice. Kako piše "Financial Times", u borbi protiv klimatskih promjena vodeće svjetske ekonomije počinju smanjivati potrošnju fosilnih goriva, povećavaju kapacitete obnovljivih izvora energije, a istovremeno se njihova ekonomija transformira. No, kako se mijenjaju energetski sistemi, tako se mijenja i energetska politika. A time i međunarodni odnosi. Naime, većim dijelom 20. stoljeća geopolitički odnosi bili su usko vezani uz fosilna goriva. Bojazan od naftnog embarga ili nestašice plina bili su dovoljni motivi za sklapanje političkih savezništava, ali i za pokretanje ratova. U svijetu čiste energije pojavit će se nova grupa dobitnika i gubitnika. Države koje će imati najrazvijeniju proizvodnju tehnologije za obnovljive izvore, koje će izvoziti “zelenu energiju” ili uvoziti manje fosilnih goriva, profitirat će od tog novog rasporeda snaga. S druge strane, države koje se danas snažno oslanjaju na izvoz nafte i plina – poput arapskih država i Rusije – mogle bi svjedočiti opadanju globalnog utjecaja. Olafur Ragnar Grimsson, bivši predsjednik Islanda i predsjedavajući Globalne komisije za geopolitiku energetske transformacije, kaže da će tranzicija prema čistoj energiji izroditi novi model politike.

“Ta se promjena događa brže i na sveobuhvatniji način nego što bilo ko očekuje”, ističe Grimsson. “Kako fosilna goriva postepeno napuštaju energetski sistem, tako blijedi i stari geopolitički model moći koji dominira međusobnim odnosima država. Postepeno će moć onih država koje su bile veliki igrači u svijetu ekonomije pokretanim fosilnim gorivima ili velikih korporacija poput naftnih kompanija, sve više blijediti”, smatra Grimsson. Thijs van de Graaf, profesor na univerzitetu u belgijskom Gentu i vodeći autor utjecajnog izvještaja Međunarodne agencije za obnovljivu energiju (IRENA) za 2019., navodi kako bi se na globalnoj sceni mogla pojaviti nova grupa izvoznika energije.

Za nekoliko mjeseci Norveška i Velika Britanija završit će postavljanje najdužeg kopneno-podmorskog električnog kabla na svijetu pod nazivom "North Sea Link". S norveške strane kabl će se prolaziti planinama i jezerima, a zatim će “zaroniti” u Sjeverno more i, nakon 720 kilometara, izroniti na obalama britanskog otočja. "North Sea Link" bit će sedmi norveški kopneno-podmorski interkonektor, što omogućava toj skandinavskoj državi da susjednim zemljama izvozi viškove električne energije iz tamošnjih hidroelektrana. Globalna potrošnja električne energije već je danas značajna: sudjeluje s petinom udjela među vrstama energenata.

Ako potpisnice Pariskog klimatskog sporazuma provedu ono što su se obavezale, do 2050. struja će zauzimati polovicu udjela, smatra IRENA. Auke Lont, izvršni direktor norveške državne kompanije za distribuciju električne energije "Statnett", ističe kako se dosadašnji svjetski poredak temeljio na nafti. “To se mijenja, kako se odmičemo od uglikovodika prema elektronima, imat ćemo svjetski poredak gdje je elektron važniji”, smatra Lont. Jednoglasno je mišljenje da se promjena već događa. Pascal Lamy, nekadašnji čelnik Svjetske trgovinske organizacije, uspoređuje globalni prijelaz s jednog energetskog sistema na drugi promjenom koju je donijela industrijska revolucija.

“Ako usporedite današnji svijet s onim od prije samo 18 mjeseci, vidjet ćete veliku promjenu. Tada je samo 25 posto država imalo definirani cilj dekarbonizacije. Danas ga ima 75 posto svjetske ekonomije”, kaže Lamy. Pandemija koronavirusa samo je ubrzala taj trend. S obzirom na to da je izazvala globalnu recesiju, potražnja za naftom lani je opala za 8,8 postio, a za ugljenom 5 posto, pokazuju podaci Međunarodne agencije za energiju (IEA). Istovremeno, u 2020. postavljeno je rekordnih 200 gigavata novih kapaciteta obnovljivih izvora. IEA očekuje da će obnovljivi izvori 2025. prestići ugljen kao najveći izvor proizvodnje struje. Tu procjenu vrlo su ozbiljno uzeli u Australiji, jednom od najvećih svjetskih izvoznika ugljena.

U zemlji su sve glasnije lobističke grupe koje traže da Australija postane “supersila u obnovljivim izvorima”. Izvještaj IRENA-e naznačio je tri načina na koje bi države mogle zauzeti značajnu ulogu u novom energetskom svjetskom poretku. Prvi je izvoz struje proizvedene iz obnovljivih izvora ili “zelenih” goriva, poput vodika. Drugi je način kontrola sirovina koje se koriste za čistu energiju, poput litija i kobalta. Treći je način razvoj tehnologije, poput baterija za električna vozila. S obzirom na to da je proizvodnja struje iz obnovljivih izvora praktično dostupna svim državama, Thijs van de Graaf smatra da će razvoj tehnologije na kraju biti faktor koji čini razliku. No, u sva tri aspekta jedna je država na vodećoj poziciji, kaže Van de Graaf, a to je – Kina.