Piše: IVO KOMŠIĆ

Privredne, kulturne, sportske i druge društvene aktivnosti su zamrle jer ih Vlada adekvatno ne podržava ili ih ne podržava uopće. Jedina smo država u regiji koja još nije nabavila cjepivo protiv korone.

Za to vrijeme entitet Republika Srpska funkcionira potpuno normalno, sa svim legalnim organima vlasti. Uobičajeno je da se sve opstrukcije i zastoji u funkcioniranju vlasti u BiH prebacuju na stranku SNSD i njenog lidera, ili na ostale stranke iz RS-a.

U Federaciji BiH oni nisu odlučujući faktor, sve zavisi od stranaka na vlasti i u opoziciji, koje su na riječima opredijeljene za evropski put BiH, a to znači i za stvaranje uvjeta za nesmetano funkcioniranje svih nivoa vlasti u državi.

HDZ BiH i njen lider glavni su kočničari u ovom procesu. Oni neprestano ponavljaju, kao u pačijoj školi, kako je formiranje organa vlasti Federacije BiH uvjetovano promjenom Izbornog zakona koji mora omogućiti ”legitimno predstavljanje” naroda.

Tu ucjenu je Dragan Čović ponovio američkom ambasadoru u BiH, Ericu Nelsonu, pojašnjavajući kako je ”vitalni interes hrvatskog naroda izbor članova Predsjedništva BiH i delegata u domove naroda, gdje insistiramo da hrvatske predstavnike biraju Hrvati”.

Ove stavove je ispjevao u duetu s hrvatskim ministrom inozemnih poslova nedavno u Mostaru, računajući, valjda, da se duet dalje čuje od soliranja.

Uporno se dvije godine ponavlja kako Izborni zakon BiH nije u suglasnosti s Ustavom BiH i kako diskriminira narod jer mu ne omogućuje birati svoje ”legitimne” predstavnike u organe vlasti, i dok se to ne ispravi nema federalne Vlade.

Čović je pronašao recept kako se ”legitimnošću” može srušiti legalnost države.To se ponavlja u domaćoj javnosti, u Hrvatskoj, u Evropskoj uniji, to se u kontinuitetu plasira američkoj administraciji i svjetskim insitucijama.

Toga se u Sarajevu slijepo držao ruski ambasador glasajući uporno protiv svih zaključaka koje je donosilo Vijeće za implementaciju mira.

BiH se prikazuje kao država bez ljudskih prava, bez nacionalne ravnopravnosti, bez jednakih mogućnosti za sve, država koju baš zbog toga napuštaju Hrvati iako su konstitutivan narod.

Mnogo toga je istina, ali Izborni zakon nema nikakve veze s tim, niti je u velikoj koliziji s Ustavom BiH. Istina je i to da je Ustavni sud BiH donio jednu presudu vezanu za neusaglašenost Izbornog zakona s Ustavom, ali to nema nikakve veze s tzv. legitimnim predstavljanjem, pogotovo ne s izborom članova Predsjedništva BiH, na čemu lider HDZ-a insistira.

Međutim, HDZ BiH i Hrvatske, odnosno Čović i Plenković, uspjeli su to nametnuti kao osnovnu nepravdu koja se nanosi Hrvatima u BiH. To je postalo opće mjesto u hrvatskom javnom mnijenju koje nitko ne provjerava.

Kako zapravo stvari stoje, što je tu istina?

U Ustavu BiH postoje zaista diskriminirajuće odredbe koje bi se morale promijeniti. Ustav diskriminira sva tri naroda, Hrvate i Bošnjake u Republici Srpskoj, Srbe u Federaciji BiH.

Ove doskriminirajuće odredbe upravo se odnose na izbor članova Predsjedništva jer Hrvat i Bošnjak iz RS-a ne mogu biti članovi Predsjedništva, niti to može biti Srbin iz Federacije.

Osim ove de jure nepravde radi se i o faktičkoj nepravdi kada su Hrvati i Bošnjaci u pitanju u RS-u. Naime, vlasti RS-a su od Dejtonskog sporazuma do danas sprečavale povratak tako da je dogovor Tuđmana i Miloševića o ”humanom preseljavanju” ispoštovan do danas.

Ne postoji kritička masa narodā, posebno Hrvata, koji bi mogli u RS-u zauzeti neke bitne funkcije u vlasti, biti važan faktor kao zastupnici u Narodnoj skupštini RS-a ili u Zastupničkom domu Parlamenta BiH.

Tako se ta nepravda proširila do državnih organa i postala očita i u tom Zastupničkom domu koji se zbog jednonacionalnog sastava zastupnika iz RS-a pretvara entitetskim glasanjem u još jedan dom naroda.

Time su Hrvati dodatno oštećeni jer u entitetskom glasanju svaki entitet ima samo jedan glas, što znači da taj jedan federalni glas dijele Hrvati i Bošnjaci.

Pošto je to Zastupnički dom, biran na izborima, hrvatski glas zavisi od bošnjačkog, a Bošnjaci čine većinu jer ih je mnogo više u strukturi stanovništva.

Ova nepravda je proizvedena neravnopravnošću naroda u RS-u i entitetskim glasanjem koje Srbima osigurava dominaciju u Parlamentu BiH.

Međutim, HDZ i njihov lider ne postavljaju to kao problem, naprotiv oni ga prešućuju, a za neravnopravnost naroda okrivljuju Bošnjake. To stvara političke napetosti u Federaciji BiH i taj entitet čini nefunkcionalnim, a u poređenju sa RS-om inferiornim.

Evropski sud za ljudska prava donio je 395 presuda u korist građana BiH, a protiv države BiH, čiji Ustav i zakoni ih diskriminiraju. Niti jedna ta presuda nije provedena jer ruši ovaj etablirani entitetski princip zasnovan na etničkoj diskriminaciji.

Nigdje, naravno, ne stoji u Ustavu BiH ono za što se uporno zalaže HDZ, Čović i Plenković, a to je nacionalno biranje članova Predsjedništva. Ustav samo propisuje entitetsko biranje i diskriminira pripadnike nacionalnih manjina – po tome je on neevropski.

Mijenjati ga onako kako Čović želi, bio bi još neevropskiji, bio bi u suprotnosti s principima evropske demokracije. Pri tome, Čoviću su puna usta ”evropskog puta” BiH.

Drugo na čemu Čović insistira je Odluka Ustavnog suda BiH koja obavezuje usaglašavanje Izbornog zakona s Ustavom (radi se o predstavci Bože Ljubića na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH). Međutim i ovdje se podbacuje ”vrapče pod golupče”.

Nesuglasnost s Ustavom je u tome što sporna odredba Izbornog zakona daje svakom konstitutivnom narodu jedno mjesto u kantonu, bez obzira na izborne rezultate. Svakom narodu, u svakom kantonu, se garantira jedno mjesto u kantonalnoj skupštini iz koje se biraju delegati za Dom naroda Federacije.

Brojčani raspored za ostale delegate se vrši tek nakon ovoga automatskog delegiranja po jednog delegata iz svakog naroda u federalni dom. Ova metoda raspodjele ne odgovara izbornim rezultatima i remeti proporcionalni sistem zastupljenosti u kantonalnim skupštinama koje se biraju na neposrednim izborima.

Također ovaj stav Izbornog zakona odudara od ustavne odredbe Ustava Federacije koji regulira ovu oblast.

Član 8. Ustava Federacije određuje izbor delegata u Dom naroda; stav 2. – Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuje zakonom; stav 3. – U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu.

Ova uvjetovanost izborom nije predviđena Izbornim zakonom nego se neuvjetovano, unaprijed, daje po jedno mjesto pripadniku svakoga naroda u kantonalnoj skupštini, odakle se onda biraju u Dom naroda. Dakle, samo u ovome dijelu je prihvaćena predstavka Bože Ljubića Ustavnom sudu. Ostali njegovi zahtjevi su odbijeni kao neosnovani.

Ljubić je u svojoj predstavci Sudu tvrdio da ustavni sistem podrazumijeva bezuvjetnu primjenu proporcionalnosti pri izboru delegata iz kantonalnih skupština u Dom naroda. Narušavanje proporcionalnosti pri izboru smatra se diskriminacijom. Sud je utvrdio da odredba iz Izbornog zakona nije u skladu s Ustavom BiH i Ustavom Federacije, ali je samo djelomično prihvatio predstavku.

Odredba Ustava Federacije ne daje bezuvjetno svakom narodu po jedno mjesto u kantonalnoj skupštini nego to veže za izborni rezultat – ukoliko je takav izabran na izborima. Faktički, Sud je u presudi naložio da se Izborni zakon promijeni samo u onom dijelu u kome se svakom narodu unaprijed daje po jedno mjesto u kantonu, i vezuje to za izbore – ako je takav izabran u kantonalnu skupštinu.

Ova izmjena Izbornog zakona onda uvjetuje i promjenu metode izračuna ostalih delegata po nacionalnim kvotama. Ostale zahtjeve iz predstavke Sud je odbio. Međutim, ti ostali zahtjevi su veoma bitni, čak bitniji od ovih koje je Sud prihvatio.

Ljubić je tražio dosljednu primjenu sistema nacionalne regionalne proporcionalnosti pri izboru delegata za Dom naroda. To bi onda radikalno promijenilo brojčanu zastupljenost naroda u Domu naroda Federacije.

On se pozvao na Ustav Federacije koji propisuje: Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.

On je izračunao da svaki delegat u nacionalnom klubu Doma naroda Federacije nosi u procentu 5,88% konstitutivnog naroda iz kantona iz koga je biran – 17 delegata svakog naroda kada se pomnoži sa 5,88 dobije se količnik 100.

Po toj računici, svaki narod može imati jednog delegata u Domu naroda iz kantona, ako u njemu živi barem 5,88% toga naroda. Ukoliko to nije zadovoljeno, ako nekog naroda u nekom kantonu ima manje od toga procenta, taj narod ne bi trebao imati niti jednoga svoga delegata u federalnom domu.

Međutim, Dom naroda Federacije je istovremeno zakonodavno tijelo Parlamenta Federacije kao i Zastupnički dom jer odlučuje paralelno s ovim drugim domom o svim zakonima.

Dom naroda dakle predstavlja konstitutivne narode i odlučuje o vitalnim nacionalnim ineresima. U tom smislu Dom naroda ne predstavlja samo kantone iz kojih se bira nego i svaki konstitutivni narod s cijele teritorije Federacije – kantoni su izborne jedinice.

Ako bi se izbor delegata reducirao samo na proporcionalnu zastupljenost naroda u kantonima, a ne bi se vodilo računa o cjelini naroda u Federaciji, narušilo bi se osnovno ustavno načelo o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Federacije.

Također, time bi se povrijedio onaj član Ustava BiH na koji se poziva Ljubić u svojoj predstavci – ”Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora”.

Ustavom zagarantirani slobodni i demokratski izbori su izbori koji svakom građaninu i pripadniku konstitutivnog naroda omogućuju da biraju i budu birani.

Ako bi se primijenio Ljubićev izračun, niti jedan konstitutivni narod ne bi imao delegate u Domu naroda ukoliko nije zastupljen u svojoj izbornoj jedinici s procentom od 5,88. To bi predstavljalo drastično kršenje principa demokracije i prava da se bude izabran bez obzira na proporcionalnost u izbornoj jedinici.

Zato se Ustavni sud poziva na odredbu iz federalnog Ustava koja obvezuje na izbor po jednog predstavnika svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona ako je takav izabran u kantonalnu skupštinu.

Ljubićev izračun je posebno poguban za Hrvate koji imaju najveću disperziju u federaciji i kojih je najmanje u proporciji stanovništva po kantonima.

S današnjim trendom iseljavanja, ovaj izračun bi eliminirao Hrvate sa većeg dijela Federacije iz Doma naroda, oni u ovom zakonodavnom tijelu ne bi imali svoje predstavnike i njihov manjinski glas se ne bi nikada čuo. Demokratski princip zastupljenosti naroda bi bio potpuno narušen.

Kada se Čović poziva na Odluku Ustavnog suda BiH i traži izmjene Izbornog zakona, on ovo prešućuje i sakriva jer je antihrvatsko. On uporno plasira laž, godinama, da je Sud presudio ono što nije presudio i traži da se to provede. Također, ide korak dalje pa tvrdi kako u skladu s ovom nepostojećom presudom treba usaglasiti Izborni zakon u dijelu koji propisuje izbor članova Predsjedništva.

Ovaj izbor uopće ne stoji u Ljubićevoj predstavci niti je Sud o tome odlučivao. Kako bi i mogao kad je Ustavni sud države zadužen za zaštitu postojećeg Ustava koji precizno propisuje izbor članova Predsjedništva.

U tim odredbam Ustava ne postoji uopće pojam ”legitimnog predstavljanja” na kome Čović neprestano insistira. Njegov cilj je jasan: na izmišljenim odredbama Ustava izmijeniti Izborni zakon i osigurati ”legitimno predstavljanje” formiranjem nacionalnih izbornih jedinica. Time bi se eliminirao svaki Hrvat koji bi se pojavio kao protukandidat hadezeovom kandidatu za Predsjedništvo BiH.

Ove laži i zabune na kojima Čović vodi politiku HDZ-a su postale platforma i hrvatske politike prema BiH, ali i prema drugim državama koje su involvirane u Bosnu i Hercegovinu.

Čović je sebi već osigurao poseban status u kantonima s hrvatskom većinom, pretvorio je to u paralelan entitet postojećim entitetima i ponaša se kao njegov suveren.

Snažnu podršku ima od vlasti iz RH i njenih najviših funkcionera koji se prema Čovićevom ataru ponašaju kao prema zasebnoj državi. Oni obavljaju diplomatske i druge zvanične posjete tom ”entitetu” bez znanja i dogovora s odgovarajućim organima države BiH.

To je otvoreno rušenje Dejtonskog sporazuma koji je potpisala i RH. Hrvatska to čini kao članica Evropske unije, bez ikakvih posljedica. A koje bi posljedice mogle biti kada je i EU potpisnica istog tog sporazuma i koja svoj potpis ne poštuje.

(Prenosimo s portala Autograf)