Društvo
ALARMANTNO: BiH izdvaja 0,9 posto BDP-a za obranu, Oružanim snagama nedostaje...
Prije 10 min0
Tekst objavljen na srbijanskom portalu "Peščanik" prenosimo u integralnoj verziji.
Kultura
22. Feb. 2021 22. Feb. 2021
0
Piše: Dejan Ilić
Ovo nije tekst o Đorđu Balaševiću. Ni o njegovoj smrti. O njemu pišu i pisaće oni koji su ga poznavali bolje i njegove pesme slušali i voleli više od mene.
Ovo je tekst o Jugoslaviji i njenoj smrti. U tekstu se pita: koliko puta može umreti jedna zemlja, to jest, konkretno, Jugoslavija? Sinoć su poruke zajedništva u žalosti vitlale Jugoslavijom. Opraštajući se od Balaševića, još jednom su se mnogi od nas oprostili od Jugoslavije.
Preko raznih mreža, čitaocu je sinoć, verujem, kao meni stizalo: nisam bio posvećeni ljubitelj njegove muzike, ali večeras osećam da su tuga i gubitak preveliki. Možda je čitalac, kao ja, sinoć na HRT-u ponovo odgledao snimak koncerta Đorđa Balaševića iz 2001, u Puli. I bile su mu oči pune suza dok je u prvim redovima ispred bine gledao decu rođenu posle Jugoslavije kako u glas pevaju pesme iz vremena koga se po prirodi stvari ne mogu sećati, i tako ipak žive, možda i nehotice, Jugoslaviju.
Video je čitalac, ako je gledao, i sredovečne ljude na obodu pulske arene: sede na tribinama kao u vremeplovu. Prisećaju se… Zaista, čega se oni to sećaju?
Sećanje na Jugoslaviju je kao španska serija – sapunica „pijanstva i kiča“. Jake strasti, neuverljivi zapleti i još gori raspleti. Koloplet ljubavi i mržnje sa pevanjem i pucanjem. Kao u Balaševićevim pesmama – na ivici kiča i preko te ivice. Zato se tako lako identifikujemo sa njima. To jesu pesme naših života baš zato što su kič. Naši životi su – kič. Da se odmah razumemo, ne mislim da u tome ima bilo šta loše, po Balaševića. Da su nam (jugoslovenski, a postjugoslovenski pogotovo) životi bili smisleniji, Balašević bi, verujem, pisao drugačije pesme.
Tako to ispadne kada bedni i preko svake mere zli junaci, bez kojih su sapunice nezamislive, nahrupe u stvarni svet i počnu da ga oblikuju prema svojoj meri. Ako ih ne oteramo na vreme, počnemo da živimo njihove fikcije. A tu nema mesta za nijanse i pažljivo rasuđivanje. Samo jake emocije i brzi – reklo bi se – površni zaključci. Ali, utisak o površnosti je pogrešan. Jer se u tom jednostavnom, plošnom, crno-belom svetu uvek zaključuje i bira između dobra i zla. Koliko god da je plošan, dubina (moralnog) pada u tom svetu je zagarantovana.
Balašević se pak pokazao kao nepogrešivi sudija, na strani dobra. To njegovom kiču daje jednu višu – moralnu vrednost. Kada se lako identifikujemo sa njegovim pesmama i predajemo dertu u njima, pored mnogih drugih stvari, mi zapravo želimo i da sebe vidimo boljima nego što inače jesmo. Na isti način sećamo se i Jugoslavije. To je, posle svih promašenih odluka i njihovih ružnih ishoda, sećanje na neke izmišljene bolje nas. Tu se, u tom izmišljenom boljem svetu, sreću gledaoci sa tribina na obodu arene i deca iz prvih redova, kada zajedno pevaju u glas Balaševića, to jest Jugoslaviju.
Zato su širom Jugoslavije tekle suze i kada su umrli Oliver Dragojević ili nedavno Mira Furlan, ali i kada je poginuo Toše Proeski, kome faktička Jugoslavija, baš kao i njegovoj publici, teško da je mogla išta da znači.
Jugoslavija se budi svaki put kad nam je teško, kada pomislimo da smo sami u nevolji i kada nam susedi pruže ruku i kažu – niste sami. Jeste, čisti kič. Ali, moralno superiorni kič. Gledali smo to, recimo, 2014, kada su na trgu u Skoplju Makedonci donosili i ostavljali pomoć za nastradale u poplavama u Srbiji. Gledali smo to i nedavno, kada su poruke utehe s ove strane Dunava krenule ka Zagrebu postradalom u zemljotresu. Te svojevrsne kanale solidarnosti kopali su i održavali, zajedno sa drugima, a svako na svoj način – i Proeski, Dragojević, Furlan, Balašević.
U jugoslovenskoj sapunici, spram opakih negativaca, oni su naši pozitivni superjunaci. Na razornu realnu moć politike, odgovarala je pozitivna simbolična moć popularne kulture. Ishod tog neravnopravnog sukoba morao je biti tragičan: s jedne strane gola sila, s druge strane…
Zaista, šta je s druge strane? Nešto pesama, priča, filmova. Ali, takva kakva je, nematerijalna i fluidna, ponekad oskudna u nekim svojim sadržajima, popularna kultura je ipak neuništiva. Sapunice teže da svoje jednostavne obrasce razvijaju u nedogled. Tako i Jugoslavija. Sa njom i Balašević.
Koliko puta može umreti Jugoslavija? Bezbroj. Jugoslavija je večna. Kao pesma Balaševića.
Društvo
ALARMANTNO: BiH izdvaja 0,9 posto BDP-a za obranu, Oružanim snagama nedostaje...
Prije 10 min0
Hronika
AUTOM UDARIO U BANKINU: Nesreća kod Zenice uzrokovala saobraćajne gužve
Prije 14 min0
Svijet
TUROBAN IZVJEŠTAJ AMNESTY INTERNATIONALA: Dvostruki standardi Britanije i Njemačke, moćne države napuštaju temeljne vrijednosti
Prije 17 min0
Sport
RAZOČARENJE U ZAGREBU: Luka Modrić karijeru bi mogao nastaviti u...
Prije 20 min0
Kultura
LEGENDARNI MUZIČAR MUHAREM SERBEZOVSKI: "Ja ne gubim nadu da ću...!"
22. Apr. 20240
Kultura
BILJEŽNICA ROBIJA K.: "Uča Smilja je rekla: 'Problem je šta oni iz Domovinskog pokreta ne žele u kompu sa Srbima! A među onih...'"
22. Apr. 20240
Kultura
AHMED KOSOVAC POVODOM SVJETSKOG DANA KNJIGE ZA "SB“: „Unatoč modernim tehnološkim dostignućima, čitanje nezamjenjiva aktivnost“
Prije 16h
Kultura
NIŠLIJE U ŠOKU: Bulevar Šabana Bajramovića žele dodijeliti vođi Noćnih vukova
Prije 14h2
trenutak ...
Komentari - Ukupno 0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.