Naša današnja priča vodi vas na zapadnu obalu Nila, gdje se čuveni Memnonovi kolosi sa svojih 18 metara visine nadvijaju nad obližnju cestu. Ovi ogromni kameni kipovi, koji prikazuju egipatskog faraona Amenhotepa III, nekada su se nalazili na ulazu u hram sagrađen u 14. stoljeću prije nove ere nasuprot tadašnje prijestonice Tebe.

Iako tada najveći egipatski hram, blizina Nila uzrokovala je teška oštećenja njegovih temelja vodom te su ga kasniji faraoni porušili i kameni materijal iskoristili za gradnju drugih građevina. No, iako i sami oštećeni, veliki su kipovi ostali na svom mjestu.

Stoljećima kasnije, 27. godine prije nove ere, veliki zemljotres pogodio je to područje, uzrokovavši pucanje sjevernijeg kipa. Time je započela pojava fenomena koji će kroz sljedećih dvjesto godina te kipove učiniti svjetski poznatima. Naime, uzrokovani prolaskom vlažnog zraka zagrijanog jutarnjim suncem kroz pukotine u kamenu, tokom toplih zora unutar oštećenog kipa počeli su se javljati zvukovi. Grčki i rimski putnici, koji su Egipat počeli posjećivati već nakon Aleksandrovih osvajanja, stoga su, ne znajući više koga oni doista predstavljaju, kipovima pripisali Memnonovo ime.

Memnon je bio jedan od junaka Trojanskog rata, etiopski vladar kojeg je u borbi ubio Ahilej, a čija je majka bila božica zore Eos. Prema mitu, nakon što joj je sin stradao, ona svakog jutra plače za njim, dok joj sin pjeva kako bi je utješio. S obzirom na pojavu zvukova iz opisanog kipa upravo ujutro, onovremenim putnicima stoga se činilo logičnim povezati kipove njima nepoznatog egipatskog vladara sa Memnonom i njegovom majkom. U skladu s tom legendom, uz kipove je uskoro profunkcioniralo jedno od antičkih proročišta.

Najstarije svjedočenje o zvukovima dao je Strabon već sedam godina nakon spomenutog zemljotresa. Naknadno su o njima pisali i Plinije Stariji, Tacit, Pauzanija i drugi poznati pisci antičkog svijeta. Oni koji su se našli u prilici čuti zvukove koji su izlazili iz njih, opisali su ih na različite načine, usporedivši ih ili s pucanjem žice na liri ili s udarcem o bronzanu ploču ili sa zviždanjem. Kao takvi, kipovi su kroz godine privlačili mnoštvo putnika, uključujući i rimske careve. Budući da su mnogi od njih u baze kipova urezivali svoja imena i jesu li čuli Memnonov pjev ili ne, danas je sačuvano barem 90 inskripcija.

No, krajem 2. stoljeća napokon je došao trenutak da kipovi ušute. Naime, budući da, posjetivši kipove, nije čuo željeni zvuk, nastojeći vjerovatno na taj način udobrovoljiti Memnona, 199. godine rimski car Septimije Sever naredio je popravljanje oronulih kipova.

U savremeno doba u raznim književnim djelima pojavilo se nekoliko izoliranih tvrdnji o novoj pojavi zvukova, ali riječ je tek o pokušajima lažnog oživljavanja nekadašnje misterije…

(SB)