Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ

Pitam svog druga gdje nam je to Mido, da se nije i on prestrašio korone.

– Tu je. Sad će, samo što nije…

– A, evo ga, a ja rekoh ti u Beogradu, na vakcinaciji – zezam Midu.

– Šuti, sad sam im u kancelariji sve po spisku…

– Ti? – drug će. – Vidim ja nema te, a rekao si sad ćeš… Ohladi ti se kava.

– Ma… – proguta psovku. – Poletio Bošnjo u Beograd kô muha na govno. Znaš kad bi Albanac ovo uradio? Znaš kad? Nikad. Pa ni tad.

– Oni imaju besu, imaju karakter – počinje se zezati moj drug.

Ja uporno šutim. Neću da kvarim dobro započetu priču. Nije Mido uvijek ovakav. Najčešće na sve ovo reagira zezanjem, ali ponekad ga doista uhvati pa se baš mora ispuhati.

– Vrijeme je tebi za planinu – nastavljam sa zezanjem.

– Jest, vala, da ih ne gledam. Ma i nije. I tamo smo zadnji put oko odlaska na vakcinu preko Drine. Pola moje raje je za – spremno odgovori.

– A da im kažeš hajmo ovdje pred Predsjedništvo ili Parlament demonstrirati zbog vakcina ne bi ih pola došlo – kažem ja.

– Ne bi nitko. Ama baš nitko. Znaš šta kažu? Jebo demonstracije, držimo se mi Brege: ”Ajmo u planine… ”

– Ja mislio jutros ćemo se zezati, a vidjeli ste da su na Čičkovu osmrtnicu pred Židovskom općinom nacrtali kukasti križ…

Zgledamo se nijemo. Što reći? Jednom od zadnjih sarajevskih Židova…?! Odšutimo koji tren, a onda prekinem šutnju:

– Najviše na svijetu volim probosanske političke stranke i sarajevske antifašiste… – pokušavam se kiselo nasmijati, no izgleda mi ne polazi za rukom.

– I one portale što ti preuzmu kolumnu samo kad udariš na Čovića, a kad se ovih dohvatiš, posebno SDP-a, nigdje ih…

– Dobro si. Neki dan sam i to rekao. Jest… Svi nešto navijaju, svi kalkuliraju, muljaju… A, ustvari, ono što je Dodiku ”Srbi, na okup, ukidaju nam Republiku Srpsku”, a Čoviću HNV, to je Bakiru probosanski blok. I uvijek ih, da ne povjeruješ (!?), i prvi i drugi i treći uhvate na isti fol – na nacionalnu homogenizaciju. Sad ili nikad!

– A u pravu si za onaj SDP. Sad se vidjelo. Sranje su, definitivno, kao i svi drugi… U Mostaru predlažu rotiranje gradonačelnika, u Srebrenici bi svoga bez rotacija, a ovdje jeftino izlevatiše Bogića – moj će drug.

– Oni? Kako misliš oni? – pita Mido.

– Svi. Ali, oni najviše, jer oni su ga pozvali, njegovim imenom manipulirali, i sva odgovornost je na njima i njihovim mostarskim i srebreničkim partnerima: SDA i njihovim probosanskim satelitima… – ne da se moj drug.

– Doduše, kod njih više i ne znaš što im je službena politika. Jedan dan kod Bakira, drugi kod reisa, treći… Ma, jebat ih – Midu još drži vatra.

– Ali ovo s Čičkom je ogavno. Ako je itko bio antifašist, onda su to on i njegova obitelj. Drugovali smo, prijateljevali… – govorim s gnušanjem. – Nigdje sad antifašista… Nigdje! Onih bukača iz kozaračkog kola?!

– To je sve maslo onih poput gradonačelnika. Jedan dan kaže da je bio za Bogićevića, a drugi da su mu najmrži Bošnjaci-komunisti… Puna je čaršija takvih licemjera. To su oni isti što jedan dan psuju Vučiću mater u mahali, a drugi dan su, tišu-mišu, u koloni za Beograd – srdi se Mido. – Oni što im je svaka druga ”Alaha mi!”, a ruke im do lakata u tuđim džepovima.

– Samo ti tako pa nećeš dobiti hurmi, a ministrica ih na tone nabavila ne bi li neke od vas na pravi put izvela… – zeza se moj drug. – Otišla prositi vakcine, a isprosila datulje…

– Sad će ih ovi prodavati po skupe pare u stranačkim buticima… – dodam.

– Samo ti tako, pa će te napasti kao i Ivanu Marić, hahahaaaaa…

– Ili Slavu Kukića. Eno im sad i Slavo Kukić ustaša! Slavo, hej, Slavo! Onaj kojega u Čovićevim redovima drže najvećim balijom južno od Ivana – zgrožen je Mido i ne prestaje. – Uskoro nitko živ neće ostati bez etikete.

– Ti si danas baš u formi. Crn si kô rižoto od sipe. Pod hitno ti je potrebna planina da se malo osvježiš – zezam ga, jer danas mu crnilom nismo dorasli.

– Misliš, promjena ambijenta, kao Mamiću. Vidiš kako se Mamić osvježio pa sad briljira – dobacuje drug. – Reformira hrvatski pravosudni sustav, radi ono što Bruxelles traži od Plenkovića, a ovaj to godinama odbija…

– Pusti Mamića – dodajem vidjevši da nam priča o Mamiću ne treba. – Radije govorimo o onom nekom glupom Sarajliji, još ekonomistu, što, nakon Bandića, želi postati gradonačelnik Zagreba i hvali se pritom da ne zna ćirilicu.

– Sarajlija gradonačelnik Zagreba? O ne! E, samo im nakon Hercegovca treba sad i neki Bosanac!?

– Taj i Skaka bi baš bili tandem snova. Dva gluplja nisam vidio od filma ”Glup, gluplji”.

Ali kako se ni ta tema ne primi, preskočim i tu priču. I zapravo shvatim kako se pokušavamo uhvatiti bilo kakve priče kojom ćemo prigušiti tihu, nevidljivu nervozu.

Nad glavom nam visi mač svakodnevnih visokih brojki zaraženih i umrlih. Sarajevo – novi Bergamo! Među najgorima smo u svijetu. Po svemu dosad, a od sad i po koroni.

Još onaj što je na gradonačelničkom mjestu i ne razlikuje fašizam i antifašizam na sve to kaže kako je ovo s koronom i nedostatkom vakcina biološki rat protiv Bošnjaka. Ludilo?!

A premijer mu, čovjek iz njegove stranke, kaže da je mogao još u prosincu imati vakcinu da se igrao države. Onaj isti što se igrao države kad su se nabavljali respiratori. Onaj isti što je pred kamerama demonstrirao kako ne zna staviti masku. Onaj isti što ga zbog tih respiratora sad češće viđamo na sudu nego na sjednici vlade. Onaj isti miljenik šefa Stranke. Onaj… I na tren zašutim.

A onda pričam kako sam bio u banci. Nigdje nikoga. Bio u apoteci. Nigdje nikoga. Bio u Markalama. Ponetko svrati, nešto kupi i izjuri van. Kao ilegalci u ”Valteru”…

– Kao što su nekad oni što kupuju svinjsko meso i prerađevine od svinjskog mesa. Dođoh, kupih i nestadoh u vidu lastina repa.

– Ali se zato pred ”Pokopom” red uhvatio. Red, red… Ne mogu ljudi sahraniti koliko naroda umire. Danima se već prebacuju mjesečne norme.

– Konačno će se i ”Pokop” obogatiti… Radnici će dobiti povišicu, a možda kane koja marka i za regres – drug se kuša zezati.

– Jašta će! Zna direktor ”Pokopa” tko ga je tu postavio i koliko od toga ide u stranačku kasu – Mido će. – I ”Pokop” je stranački bankomat…

– Ovako nije bilo ni u ratu. Ovoliko svakodnevnih smrti. Ovako je bilo još samo za neke davne kuge o kojoj svjedoči sarajevski ljetopisac Bašeskija – kušam se sjetiti godine, ali ne ide…

– Vidio sam snimku dronom groblje u Vlakovu, užas, čovječe. Užas! Da se zalediš što od svježih humki, što od netom iskopanih grobova što čekaju sahrane, kao ono u Srebrenici uoči godišnjeg ukopa – govori moj drug i prvi put mu je priča posve zaledila lice.

– E baš su nam teme… Sad vidite zašto ja bježim u planine… Tamo nema ovih priča… – Mido će.

– Misliš, doskora ih nije bilo… – dobacim.

– Uskoro će mlada janjetina, mladi luk… I moj omiljeni sport – hladno pivo i termička obrada četveronožaca. Janjeće brigade na nadmorskim visinama iznad 1.400 metara – razvedri se i Mido najposlije.

(Prenosimo s portala Autograf)

https://www.autograf.hr/sarajevo-svjetski-prvak-skandala/