VAKCINIŠI SE, BUDI "DOGOVORAN": "I ne zna se je li gore ako je nakon Vučićeve vakcinacije poraslo interesovanje za imunizaciju u Srbiji..."

Tekst objavljen na srbijanskom portalu "Peščanik" prenosimo u integralnoj verziji.

  • Mini market

  • 12. Apr. 2021  12. Apr. 2021

  • 0

Piše: Srđan Milošević

Nekoliko pojedinosti u vezi sa još uvek aktuelnom korona krizom dobilo je, čini se, veoma pogrešnu artikulaciju u javnosti. Najpre - famozni „krizni štab“. Na stranicama Peščanika već je više puta bilo reči o tome da je to jedna, sa stanovišta Ustava i zakona, sporna struktura. No, štab je tu, on nešto razmatra, predlaže, usvaja, pa se ne može ignorisati... Sve je to uticalo na mnoge da svoj pogled upiru na taj krizni štab, odnosno njegov „stručni“, medicinski deo i da postavljaju pitanje: ko donosi odluke, struka ili političari? Ovo pitanje sadrži implikaciju da bi to morala biti „struka“, ali da, ipak, nije tako i da, protivno logici situacije, odlučuju političari.

Međutim, ma koliko da je to obeshrabrujuće (imajući u vidu o kakvoj političkoj „garnituri“ se radi) odluke o merama donose, treba da donose i moraju da donose isključivo nadležne institucije. Dakle, ne „struka“, nego upravo - političari. Razume se, stručno informisanje nadležnih za donošenje odluka i predlaganje rešenja jeste zadatak stručnih tela. U okolnostima epidemije najlogičnije bi bilo da donosioci odluka u najvećoj meri (ako ne i sasvim) prihvate upravo rešenja predložena od strane stručnih tela. Ali sama odluka pripada isključivo nosiocima vlasti. U tom smislu nije pravo pitanje ono koje se toliko puta čulo: ko donosi odluku, struka ili političari, već je pitanje zašto je odluka takva kakva je, u kolikoj meri se poklapa sa predlozima stručnih tela i, u slučaju da se ne poklapa, šta je garancija da neće biti izrazito negativnih posledica.

Ovo nije samo „sholastičko“ pitanje, budući da se tiče - kao i sve što je povezano sa državom - suštinskog shvatanja ustavnosti i demokratije: odlučivanje o svemu o čemu treba da se odluči pripada demokratski izabranim organima vlasti, a ne nekakvoj struci (sa ili bez navodnika). Iako svedočimo vrlo specifičnoj, planetarnoj krizi, ne postoji niti jedan jedini razlog da zanemarimo demokratiju, tim pre što je upravo ovo situacija u kojoj se pokazuje koliko je, zapravo, bitno da donosioci odluka zaista budu - demokratski izabrani. Mnogi problemi koji se tiču poverenja u institucije rezultat su toga što vlast nema istinski demokratski legitimitet i to se u ovoj krizi belodano vidi.

Osim toga, koliko je vlasti ipak prioritet sopstvena pozicija, a ne borba protiv epidemije, pokazuje i to što se na svakom koraku u toj borbi čini sve da se ona politizuje. Nije, dakle, sporno da li postoji borba protiv epidemije, već se radi o tome da ta borba gubi u konkurenciji sa pitanjima koja se tiču političkog interesa vladajuće kaste. Da nije tako prvo i osnovno je da bi makar ta borba bila lišena odvratnih kampanja samopromocije, hvalisanja, da bi u svakom svom segmentu bila transparentna, da bi njen glavni tok bio prepušten ljudima sa opšteprihvaćenim autoritetom. Međutim, čini se sve suprotno od toga, a čitav proces je identifikovan sa Vučićem. Možemo samo nagađati da li je to zbog deluzije da AVtokrator zaista predstavlja autoritet u ovom društvu ili se to čini uprkos saznanju da nije tako.

Najnovija epizoda je izjava takozvane predsednice vlade da je posle vakcinacije AVtokratora poraslo interesovanje za imunizaciju među stanovništvom. Kao i u slučaju većine njenih izjava, ne zna se da li je gore ako je ona tačna ili ako je bedna manipulacija. Naime, čak i ako je to tačno, nosilac vlasti, sa makar malo političke kulture, morao bi da se postidi i zapita da li je moguće da je učestvovao u stvaranju takvog političkog sistema u kojem će o vlastitoj imunizaciji protiv potencijalno smrtonosne bolesti ljudi masovno odlučivati na osnovu toga da li se vakcinisao predsednik države. Razumljivo je da to utiče na neki promil nepoverljivih pojedinaca, ali da to bude od ključnog značaja za donošenje takve odluke svedočilo bi o katastrofalnom stanju svesti u društvu. Pritom, taj isti Vučić je mesecima unazad učestvovao u kampanji vakcinacije, njegov stav o tome nije bio nepoznat. Takozvana predsednica vlade nam, dakle, opisuje jednu situaciju koja se svodi na infantilno ponašanje pojedinih ljudi po sistemu: aj ti prvi, pa ću ja posle tebe. Čak i ako toga ima, bedno je, nedostojno i posramljujuće na takvom idiotskom stavu pojedinaca politički parazitirati, samo kako bi se po milijarditi put ponovila mantra o nekakvom ugledu koji Vučić uživa u društvu. To je sramota koju je zaista umesno prećutati.

O epidemiji režim govori na način na koji govori o svakom drugom dnevnopolitičkom pitanju: partizanski, agresivno, politikantski. Apoteoza AVtokratora je centralno mesto tog govora. Ne treba se uopšte zamajavati pitanjem da li su ti hvalospevi Vučiću autentični izraz sopstvenog ništavila hvalilaca ili deo jedne programske orijentacije. Već je odavno postalo jasno da se u mnogim aspektima političkog delovanja u Srbiji primenjuje neka vrsta trampovske kampanje. Povezivanje aktuelnih politika sa ličnošću predsednika, pripisivanje svakog uspeha (stvarnog ili izmaštanog) predsedniku i inače je uobičajeno u SAD, pri čemu su u Trampovoj eri probijene sve barijere dobrog ukusa u takvom postupanju.

To je praksa koja truje demokratsku kulturu i u samim SAD, bez obzira što je tamo zaista na snazi predsednički sistem, u kojem je funkcija predsednika centralna u izvršnoj vlasti. I tu dolazimo do suštine ovdašnjeg problema, koji se ponovo svodi na pitanje ustavnosti i, u krajnjoj konsekvenci - demokratije. U Srbiji, naime, ustavom nije predviđen predsednički, već parlamentarni sistem. To znaju svi osim, pretpostavljam, Ane Brnabić.

Uporno hvaljenje predsednika je otužna politikantska igra čak i u sistemu kakav postoji u SAD, dok je u kontekstu parlamentarnog režima to antisistemsko divljaštvo. Naročito je poražavajuće što ovdašnja vladajuća klika nema potrebu da makar održi formu nekakve parlamentarne vlade. Jedino ponekad AVtokratoru padne na pamet (a to su retki trenuci kada se vidi da je i njemu neprijatno) da kaže kako će vlada nešto uraditi, što je, usput govoreći, takođe neprimereno od strane predsednika države.

Poseban cinizam je to što predstavnici vlasti insistiraju na tome da im za borbu protiv epidemije treba odati nekakvo priznanje i da je izostanak tog priznanja dokaz pokvarenosti i pristrasnosti opozicije (u najširem smislu). Međutim, nema tog rezultata koji može da nadoknadi razmere štete načinjene razaranjem same suštine na kojoj počiva svaka država, a to je duh njenog ustava. Kada bi neustavno ponašanje bilo eksces vezan za konkretnu kriznu situaciju, odnekud neophodno radi njenog uspešnijeg prevazilaženja, to bi se pred istorijom nekako i moglo opravdati. Ali kada je to samo još jedna epizoda u nizu nedemokratskih ponašanja, onda nikakvoj benevolentnosti u odnosu na režim ne treba dati prostora. Ako bismo kao istinito i prihvatili sve čime se režim hvali kao svojim uspehom u borbi protiv epidemije, najmanje što je u proteklih desetak godina zaslužio taj isti režim jeste da budemo „nepravedni“ ocenjujući i to delovanje. Na kraju krajeva, uvek se valja podsetiti da je posle dobijenog rata, Čerčil izgubio izbore. A ovi su daleko i od Čerčila i od dobijenog rata…

 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...