Gospodine Šoja, ponovo se priča o nekim novim prekrajanjima granica na Balkanu. Šta se tačno zna o "non-paperu", dokumentu o kojem sa posebnom agresivnom zabrinutosti ne prestaju pričati naše vlasti?

- Ništa novo nam ne donosi ovaj non-paper zbog kojeg se digla prevelika buka. Oduvijek su neke usijane glave crtale karte gdje stignu, čak i na salvetama. Za nas je ključno da ovaj „dokument“, koji to nije, ne predstavlja zvaničan stav bilo koje zemlje u našoj regiji. A još je važnije da je on za Washington i za Bruxelles apsolutno nebitan i nepoželjan. Strahovati možemo samo onda ukoliko velike sile o njemu počnu ozbiljnije razgovarati. Dotad, svako dizanje tenzija, spominjanje ratova, predstavljaju najobičniji podli politički igrokaz u kojem se želi politički profitirati na narodnom strahu. Naši zvaničnici neće ili ne znaju čitati saopštenja iz Bruxellesa. A poruka je da je EU nedvosmisleno posvećena suverenitetu, cjelovitosti i teritorijalnom integritetu BiH, uz sugestiju da se bavimo ubrzanjem reformi, a ne pripremama za rat.

POGREŠAN KANAL KOMUNIKACIJE

Vratimo se temama koje su nam bile povod za ovaj intervju, a jedna od njih je pismo koje je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić uputio gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić u vezi s tablom na Vijećnici i njen odgovor.

- Prvo i osnovno: početna komunikacija dva gradonačelnika uvijek kreće čestitkama, željama za uspjeh i potvrdom spremnosti za zajedničku saradnju. Ako nije poslao čestitku, to je prvi propust Ljubiše Ćosića. Drugi propust je saopštenje preko Facebooka da je poslao pismo kolegici koja još zvanično nije preuzela dužnost. Sadržaj i tematika nisu bezazleni i trebalo je izbjeći medije i društvene mreže ako se računalo na uspjeh inicijative. Greška, nažalost, nije slučajna i ne bih se iznenadio da je vrh stranke tražio da se baš ovako nastupi, s ciljem da se pitanje dodatno zakomplicira, a odnosi dvoje mladih gradonačelnika u startu kompromituju. Vlast se kod nas gradi i hrani sukobima, a ne saradnjom.

Ponesena neiskustvom i emocijama, gradonačelnica je, umjesto redovnim putem po prijemu pisma, prebrzo odrično odgovorila preko Facebooka i privatne televizije. Tako je propustila priliku da lijepim riječima i pozivom na saradnju očita svom mladom kolegi lekciju iz lijepog ponašanja. Vrlo je važno da dva gradonačelnika ubuduće komuniciraju uglavnom bez prisustva medija, a da medije pozivaju samo kad se dogovore o bilo čemu.

Što se same table ili ploče na Vijećnici tiče, tim se pitanjem ne treba baviti niko iz vlasti iz RS. Ne samo što to nije u njihovoj nadležnosti, već i zato što njima politički odgovara da tabla ostane upravo ovakva, politički proračunata, sadržajno pogrešna, estetski očajna i gramatički neispravna. Ovim se treba baviti isključivo onaj ko je tablu postavio, a to je Grad Sarajevo, čija je tabla slika i odraz duha vremena. Meni kao Sarajliji preostaje da nenapadno, iz neutralnog i zdravorazumskog ugla ponavljam da je tabla kratkovida i uvredljiva te da je direktan odraz iracionalne mržnje.

Koliko su dva Sarajeva "blizu", a koliko "daleko" jedno od drugog?

- Prvo što osjećam slušajući ovo pitanje je velika tuga kad pomislim koliko ima mladog svijeta rođenog nakon 1990. godine koji smatra da je postojanje dva Sarajeva prirodno. Oni ne pamte vrijeme kad je Sarajevo bilo jedan grad.

Nisam starac, ali pamtim te dane jedinstva i dovoljno sam svjesno tvrdoglav da u svojoj percepciji vidim i osjećam i dalje samo jedan grad. I nikad neću prestati, jer to je u osnovi isti grad, koji će jednog dana, kad razum sleti u cijelu Bosnu i Hercegovinu, biti ujedinjen. Objedinjeno Sarajevo je istinski multietnički grad. Berlin je dugo čekao u još težim okolnostima, ali je dočekao svoje ujedinjenje.

DOBRO UŠTIMANA NETRPELJIVOST

Zašto je odnos ova dva grada važan za budućnost Bosne i Hercegovine?

- Sve dok postoji dobro uštimana netrpeljivost između dva grada, nema budućnosti u BiH, jer je to slika stanja duha u državi, više svađalačkog nego pomirljivog. Ne znam zašto je toliko teško pružiti ruku i biti pomirljiv i odgovoran. Čak i ako imamo različite poglede na istorijska kretanja, ne trebamo od toga praviti dramu, već se voditi principom da je kulturnije prihvatiti k znanju mišljenje drugog, ma kako različito bilo, nego mu nametati svoje. Zato ova dva grada, koja, ustvari, čine jedan grad, moraju preko čestih zajedničkih projekata, naročito kulturnih i intelektualnih, ojačati saradnju, zbližiti građane, otopliti odnose, odnosno pokazati u čemu se ogleda budućnost cijele zemlje.

Priroda prvog kontakta dva gradonačelnika ne sluti na dobro, ali sve se može popraviti uz malo lične i mnogo političke volje. Nova gradonačelnica na prvi pogled najavljuje drugačiji pristup politici i njenu humanizaciju. Važno je samo da nikad ne uđe javno u bilo kakvu neugodnu raspravu i da neprestano ponavlja da je za punu i sadržajniju saradnju dva grada. Tako bi se morao promijeniti i pristup njenog kolege.

Ima li ovdje, na našim prostorima, uopšte života ukoliko ne pokažemo suosjećanje prema tuđim žrtvama kao da su naše same?

- To je veoma važno pitanje. Govoriti otvoreno i bez uvijanja o vlastitom zlu je velika civilizacijska tekovina koja jedan narod čini zdravim i velikim. Mnogo je važno osjetiti bol drugog. Tako će i on ublažiti svoju, a osjetiti našu bol. Bez te elementarne ljudske saosjećajnosti, koja čovjeka čini čovjekom, mi ne možemo nikad napraviti društvo po mjeri čovjeka, već možemo samo napraviti džunglu u kojoj nema ni pravde ni zakona i gdje svako može svakoga povrijediti.

Ima u nama nešto sebično i nečovječno što nas odvraća da shvatimo da je razumijevanje i poštovanje drugog osnov za razumijevanje i poštovanje mene. Za mene će uvijek biti velika misterija kako i zašto ljudima treba tako malo da se udalje jedni od drugih. Ima tu malo naslijeđa, malo više politike i propagande, ali ostaje pitanje zašto ljudi ne nađu sami dovoljno pameti i snage da shvate da svi oni koji žive na jednoj teritoriji, omeđenoj istorijom i tradicijom, radošću i mukom, moraju biti vezani jedni za druge.

"ZLOČINAČKI NARODI"

Kolika je opasnost od toga da stotinu puta ponovljena laž postane istina i da nam nove generacije odrastaju u uvjerenju da ovdje žive zločinački narodi?

- Jedan od zadataka koji bi naše vlasti trebale izvršiti je personaliziranje zločina i izbjegavanje pripisivanja zločina cijelom narodu. Pri tome bi bilo dobro da se pitamo ima li zaista potrebe da se u svakom TV dnevniku svakog dana spominje rat koji je davno završen. Stalna podsjećanja na sukobe i stradanja, suze, tugu i bol predstavljaju, u suštini, jedan začarani krug iz koga nema izlaza. Moramo se zaista mnogo manje vraćati u ratno doba. Potpuno ste u pravu kad kažete da mladi odrastaju u ubjeđenju da ovdje postoje zločinački narodi. To je strašno, monstruozno, neperspektivno. Ali, ja se bojim da će iste riječi slušati još nerođena djeca. A zbog njih bismo se morali zapitati da li je dobro ovo što radimo i kako radimo.

Najgore što se može dogoditi, a nama se to desilo, je da vlast bude gora od masa i da želi ostati rđava i nenarodna. Nesrećna je država u kojoj vlast gura svoje građane u pogrešnom pravcu i radikalizira ih huškajući jedan narod na drugi predstavljajući ga redovno zločinačkim. I kao što rekoste, kad se ovo ponovi ne stotinu, već hiljade puta, onda je lako manipulisati masama i praviti od njih masu mrzitelja.

Kada ćemo u BiH jednom početi voditi normalne razgovore o prošlosti, a da zbog iznesenih stavova ne dobijete etiku „četnika“, „ustaše“, „balije“, „komunjare“, „ćafira“ i slično?

- Ne znamo i ne želimo slušati jedni druge. Dio naših ljudi je ostrašćen i nezdravo vezan za svoju naciju pa ne želi vjerovati da su pripadnici njihove nacije mogli učiniti loše stvari, a i ako su uradili, to je zato što su ih drugi na to natjerali. Drugi ljudi koji su svjesni vlastitog zla, radije bi o njemu ćutali, jer se plaše da bi mogli imati neprijatnosti, izgubiti posao ili biti proglašeni izdajnicima. Postoji neki pritisak u vazduhu koji jednu vijekovima prestrašenu populaciju i dalje tjera na ćutanje. Treća grupa, oni koji drže poluge vlasti, odlično je plaćena da optuži druge za svako zlo. U opisu njihovog posla je i svakodnevno nanošenje dodatne boli onima koji su je već doživjeli. Tako ostaje samo šačica slobodoumnih ljudi kojima su istina i pomirenje jedino mjerilo svega. Jedan od argumenata zašto smo nesrećna država je i činjenica da je kod nas iznošenje i svjedočenje istine hrabrost, a ne dužnost svakog pojedinca. Budućnost pripada hrabrim i principijelnima, a od rasta njihovog broja, koji je danas premali, zavisi kad ćemo postati normalno društvo.

Osoba koja ima dovoljno hrabrosti i poštenja da govori o zlu vlastitog naroda, ima dovoljno moralnog kredita da govori i o zlu drugih naroda.

DIVJAK SE NIJE BORIO ZA OVAKVU ZEMLJU

Kako se najbolje odužiti Jovanu Divjaku?

- Divjaka sam dobro upoznao i mislim da mogu kazati da će on ostati upamćen samo i jedino po svom radu s djecom u Udruženju "Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu" i to je sasvim dovoljno. Divjak nije bio ni heroj ni izdajnik. Bio je razočarani borac koji se sigurno nije borio za ovakvu zemlju. Njegova vojna karijera je za istoriografiju nebitna. Prvo, nije bio jedini Srbin u Armiji RBiH, a drugo, i još važnije, u samom vojnom vrhu gdje je formalno bio, niko ga nije uzimao ozbiljno niti mu mnogo vjerovao. Mnogi ga nisu ni voljeli. Taj nezahvalan položaj i nekorektan odnos podnio je viteški. Divjaka će istorija upamtiti, jer je bio vizionar koji je tačno znao šta treba raditi čim rat stane: obrazovati i zbližiti armije djece različitih nacija. Djecu je učio radu, poštovanju i ljubavi. Bio je njihov učitelj života znajući da će neki novi klinci jednog dana promijeniti opštu klimu u zemlji i mržnju zamijeniti nečim boljim.

Najbolji način da se naš grad i naša država oduže Jovanu Divjaku nije toliko u davanju njegovog imena nekoj ulici, već, prije svega, jačanje rada njegovog udruženja. Mislim da bi najpriličnije bilo da se sljedećih godina na dan smrti Jovana Divjaka dodijeli što je moguće više stipendija za dolazeću školsku godinu. Jovo bi volio da udruženje radi još bolje poslije njega pa mislim da bi bilo dobro razmisliti o mogućnosti da se kao korisnici stipendija pojave i talentovana djeca iz Istočnog Sarajeva i Republike Srpske. Niko ne bi bio srećniji od Divjaka ukoliko bi se to dogodilo.

Kako ocjenjujete saradnju Dodika, Čovića i Izetbegovića? S obzirom na to da su manje-više decenijama na vlasti, čini mi se da im dobro ide „biznis zvani politika“. Samo građanima nikako da krene...

- Odgovoriću na neobičan način. Zamislimo da se igra jedna velika fudbalska utakmica, derbi vječitih rivala. Na jednoj strani političari, a na drugoj narod. Uoči utakmice, političari obukli dresove narodne ekipe. Kako i ne bi kad oni vole svoj narod, samo za njega rade i brane ga u svakoj prilici. Publika misli da je to odabrana ekipa od jedanaest narodnih predstavnika pa pun stadion greškom navija za političare. Kreće utakmica. Lopta ide od jednog do drugog političara koji pripadaju svim partijama i svim narodima. Vrlo vješto dodaju jedni drugima loptu, a u napadu Čović prebaci loptu Dodiku, koji je mirno primi i prebaci Izetbegoviću, koji trese mrežu. Publika je u transu od veselja i ne shvata da je posrijedi autogol. I tako više puta postigavši veliki broj golova a da publika ne primijeti ko, zapravo, zabija golove. A dovoljno je da narod malo logički razmisli. Brzo bi shvatio da Bošnjaci, Srbi i Hrvati nemaju većeg neprijatelja od vlastitih vođa, jer tri nacionalne teritorije djeluju kao tri pašaluka u kojima suvereno vladaju trojica paša.

Za šta se bore takozvane ljevičarske, socijaldemokratske partije. Kad se dohvate malo vlasti, sa prvomajskog pasulja se vrlo brzo prestroje na kavijar u Dubrovniku. Gdje je nestala socijaldemokratija?

- Francuzi imaju izraz „gauche caviar“ (kavijarska ljevica) i taj se izraz može zaista sa pravom koristiti i za našu socijaldemokratiju, koja godinama luta i usitnjava se. Nastavši iz jedne stare i moćne komunističke partije, SDP je predstavljao jedinu istinsku građansku partiju koja je imala istorijsku šansu da pobijedi etničke partije, jer je okupljala glasače koji ne mogu ili ne žele glasati za partije jednog naroda. Ona to nije uradila i to je njena istorijska krivica, kao i krivica Zlatka Lagumdžije, koji je od SDP-a napravio kavijarsku partiju, koja je zaboravila da u našoj zemlji još žive radnici i ratari. Istovremeno, SDP se, umjesto radničkim i poljoprivrednim pitanjima koja su goruća i koja traže hitnu reakciju, često bavi jalovim nacionalnim pitanjima, pokušavajući, valjda, da otkine malo birača iz etničkih partija. To je pogrešan pristup, jer SDP ne smije nikad zaboraviti da su radnici i seljaci njihova glavna baza. Najvažniji zadatak ljevice danas je ponovno okupljanje pod jednu zastavu.

(Razgovarao: DARKO OMERAGIĆ)