Piše: DARKO OMERAGIĆ

"Nego, da ti se povjerim 'profesionalno', bez para sam pa, ako možeš, gledaj da "Masleša"/koga sam za života itekako zadužio/pošalje resto honorara, ako već ne može da ga donekle povisi s obzirom na P. M. (privredne mjere).

Zdravstvuj!

Tvoj stari."

Ovako se završava pismo čuvenog književnika Gustava Krkleca pjesniku Izetu Sarajliću 18. februara 1966. godine.

Foto: SLOBODNA BOSNA / Samir Saletović i arhiv Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Ovo je jedno u nizu pisama, molbi i žalbi koje su poznati jugoslavenski i bosanskohercegovački pisci i glumci u 20. vijeku pisali svojim tadašnjim nadređenima i kolegama tražeći da im se isplate ili povećaju honorari za njihove pripovijetke i uloge.

Izložba "Knjiga žalbi", koja je od 2. do 13. aprila održana u Galeriji "Mak" Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu, djelo je više kustosice ovog muzeja Tamare Sarajlić-Slavnić, kćerke našeg čuvenog pisca i akademika Izeta Sarajlića.

POZORIŠTE BEZ PARA

Sarajlić-Slavnić je zanimljivu zbirku pisama velikana bh. književnosti napravila, kako kaže, sasvim slučajno.

"Radili smo nešto sasvim drugo i, kako smo konsultovali zbirke pisaca i glumaca na književnom i pozorišnom odjeljenju našeg Muzeja, došli smo do zaključka da u većini zbirki postoje neki, da tako kažem, dokumenti gdje se ti ljudi, umjetnici, žale. Ispalo je da ova izložba nastaje u vremenu kada mi možda najviše kukamo, ali isto tako s razlogom. Koristila sam zbirke raznih pisaca i pozorišnih umjetnika i došla do zaključka da su se kroz istoriju, bez obzira na vrijeme, oni žalili i da niko od njih nije lagodno živio. Uglavnom se radilo o finansijskim problemima pisaca i pozorišnih umjetnika", kaže Sarajlić-Slavnić.

Izložba je podijeljena u tri dijela, a u prvom dijelu su novinski isječci iz zbirke Muzeja o Narodnom pozorištu u Sarajevu. Zanimljivo je da je situacija prije 50 godina bila skoro identična današnjoj situaciji.

Foto: SLOBODNA BOSNA / Samir Saletović i arhiv Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

"Uprava Narodnog pozorišta Sarajevo se žali da nema resurse i novca kako za obnovu fasade, tako i za plate pozorišnih umjetnika, glumaca, reditelja i tako dalje. Koristila sam zbirku Maka Dizdara u kojima je mnogo njegovih pisama i pisama njegovih savremenika njemu i mnogo žalbi/molbi. U svojim pismima raznim komisijama Mak Dizdar se žali da nije dobio obećani stan. Tu je i zanimljivo pismo pisca Draška Ređepa u kojem se Maku Dizdaru obraća s molbom za svoj honorar, jer je Dizdar tada bio urednik u mnogim časopisima i u nekim izdavačkim kućama. Riječ je o 1965. godini. Jedan od najljepših eksponata na ovoj izložbi je ugovor koji je Jelena Kešeljević, stara glumica sarajevskog Narodnog pozorišta, potpisala sa tadašnjom Upravom pozorišta u sezoni 1925/1926, a tadašnji upravnik je bio Branislav Nušić. Na tom originalnom ugovoru s Nušićevim potpisom piše visina njenih prihoda za tu sezonu, ali se određuju i razne disciplinske mjere, vrlo surove i napisane naredbodavnim tonom „ukoliko glumica ne izvrši neke određene zadatke“. Tamo piše da ne smije izaći iz Sarajeva dok igra uloge, ako se razboli, da joj se smanjuju primanja. Vrlo surovi uslovi“, priča nam Sarajlić-Slavnić.

Obraćajući se Komisiji za raspodjelu kadrovskih stanova, Mak Dizdar je 20. aprila 1968. godine, između ostalog, napisao:

"Godinama trpim zbog nestašice stambenog prostora i bilo bi krajnje vrijeme da u svojim poodmaklim godinama dobijem više vazduha i prostora. Zadovoljio bih se i starim stanom ako bi imao četiri sobe. Moja situacije je veoma jasna i nadam se da ćete je pozitivno razriješiti." Dizdar je tada imao 51 godinu (a umro je tri godine poslije, op. a.).

Naša sagovornica spominje i pisma Gustava Krkleca, od kojih smo jedno spomenuli na početku teksta, dok je drugo pismo Krklec poslao književniku Ahmetu Hromadžiću, koji je bio direktor Izdavačke kuće "Veselin Masleša".

Foto: SLOBODNA BOSNA / Samir Saletović i arhiv Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

„Na pismu Izetu Sarajliću Krklec je nacrtao srce. Piše u nekom humorističkom tonu, ali se žali na svoj honorar. Ne znam zašto je tada pisao Izetu Sarajliću, jer je on urednik u „Masleši“ postao tek kasnije, ali je vjerovatno pisao, jer je Sarajlić imao neke veze u „Masleši“. Tu je i pismo Borivoja Jeftića, književnika i dramaturga Narodnog pozorišta u Sarajevu od 23. jula 1926. godine poznatoj glumici Jolandi Đačić. Jeftić joj piše da joj je odobrena plata za tu godinu, ali da će joj se odbiti od plate zato što nije izvršila neki zadatak koji joj je zadan. Tu je i pismo Milke Kočić, supruge Petra Kočića, od 29. aprila 1953. Ona se poslije smrti Petra Kočića obraća Marku Markoviću, tadašnjem direktoru Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, sa molbom da se penzija koju treba dobiti od svog pokojnog muža, obradi kako je najbolje moguće da bi ona mogla od toga da živi. Gledajući sve ove slučajeve, čini mi se da je stanje u bh. kulturi isto već decenijama“, kaže Sarajlić-Slavnić za "Slobodnu Bosnu".

Uz ova pisma, tu je i pismo Miodraga Stamatovića, direktora beogradske „Prosvete“, književniku i ljekaru Isaku Samokovliji od 18. jula 1949. godine u kojem se navodi da se Direkcija „Prosvete“ slaže s njegovim uslovom za honorar. Tu je i molba tada 16-godišnjeg Isaka Samokovlije iz 29. septembra 1905. godine Visokoj zemaljskoj vladi „za oprost od plaćanja školarine“.

KULTURI UVIJEK NAJMANJE NOVCA

Jedan od zanimljivijih eksponata je i pismo Društva hrvatskih književnika koje krajem juna 1908. godine obavještava javnost da je književnik Silvije Strahimir Kranjčević teško bolestan, da mu je potreban novac za liječenje i da će Društvo, kako bi mu pomoglo, izdati njegova djela u 300 primjeraka po cijeni od 20 kruna, a da će sav prihod biti usmjeren na njegovo liječenje. Kranjčević je preminuo prije izlaska zbirke nazvane „Pjesme“ 29. oktobra 1908. u Sarajevu. U oko upada i eksponat-pisma bh. književnika Hamze Hume, koji je od 1927. do 1935. pisao novinaru Živku Miličeviću tražeći honorare za pripovijetke i članke.

„Ne mogu reći da u vrijeme socijalizma nije bilo novca, ali ga sigurno nije bilo koliko ga ima danas. Za kulturu je uvijek bilo najmanje novca. I opet mislim da, bez obzira na potraživanje stana Maka Dizdara ili honorara Gustava Krkleca, ti pisci nisu živjeli tako loše u socijalističko vrijeme. Ljudi su u ono vrijeme bili često gladni, ali imam osjećaj da su bili zadovoljniji manjim stvarima i da su nekako uživali u tom životu i kada im izađe zbirka priča ili pjesama. Danas je sve materijalizovano. Razumijem da ljudi moraju od nečega živjeti, ali danas je samo trka za novcem. Danas svako može biti pisac i izdavati. Prije je postojao neki nivo. Radeći ovu izložbu, sve mi je to prolazilo kroz glavu“, kazala nam je Sarajlić-Slavnić.

I kada smo već u ovoj temi, moramo spomenuti i vrlo loše stanje u kojem se danas nalazi sedam kulturnih institucija od, kako to bitno zvuči, državnog značaja, među kojima je i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, čiji radnici, među kojima je i autorica ove izložbe, platu nisu primili punih pet mjeseci. Možda bi bilo bolje da nisu jedna od institucija od značaja za Bosnu i Hercegovinu pa bi makar imali riješenu egzistenciju kada bi ih na svoje budžete priključio neki od „bosanskih paša“. Dok se to ne desi, ostaje im da preživljavaju od mrvica koje dobijaju iz javnih budžeta.

„Ljudi koji su nekada pripadali srednjem staležu, danas su na dnu, a velika većina njih radi u kulturi“, kaže Sarajlić-Slavnić.