Piše: Andrej NIKOLAIDIS

Zdravkova vlada doista je, kako je i obećano, raskrstila sa marksističkim nasljeđem. Nema više ono: prvo materijalna baza, pa duhovna nadgradnja. Sada važi: prvo duhovna baza, pa materijalna nadgradnja.

Zato se crnogorska vlast bavi svečanim dočecima jednog i amanetom drugog mitropolita, ugovorima sa Srpskom pravoslavnom crkvom i neprekidnim iskazivanjem odanosti toj instituciji – iz koje, uostalom, i izvire njen politički položaj i autoritet.

Zato nema goriva za policijske automobile, kojih takođe nema, kao što nema ni budžeta, a uskoro neće biti ni plata i penzija, baš kao što nema ni investitora, koje je vlada odlučila istražiti kao zelene konje, niti ima novih radnih mjesta (osim onih „po dubini“, koja se izmišljaju za članstvo Demokratskog fronta). Kad će svega toga biti? Kad se završi izlivanje duhovne baze. A kad će to, tačno, biti? E, to niko ne zna: jer duh je neuhvatljiv, u neprekidnoj promjeni i izgradnji – baš kao i baza mu.

Kad se nepopravljivo materijalni automobil pokvari, idete kod automehaničara. Kada se pokvari ova vlast – na duhovni se remont ide u manastir, crkvu ili bilo koji drugi objekat koji ćete, baš kao što automehaničarski servis prepoznajete po reklamnim tablama sa iscrtanim logotipima audija, opela i mercedesa, prepoznati po krstu na krovu.

Bješe to težak i uzbudljiv dan… Poslanici Fronta vladu su optužili za šverc duvana. Iz Ministarstva vanjskih poslova napokon su se odvažili odgovoriti Srbiji (doduše ne da bi branili državu koja ih plaća, nego da bi odbranili premijera koji im komanduje), našto su ekspresno dobili po ušima – kolege iz Beograda odgovorile su im još jednim patronizujućim saopštenjem šaljivog tona. Front je saopštio da će ih vlada ili slušati, ili će oni izazvati izbore. Demokrate su saopštile da podržavaju vladu. Božena je bila u emisiji kod Darka i potvrdila da je ona istinski nasljednik praznoslovlja Svetozara Marovića, oca onoga što bismo mogli nazvati budvanskom Akademijom, čiji je moto „govori tako da te niko ne razumije, suprotstavi se tako da te niko ne čuje, čini tako da te niko ne vidi“ – Akademijom, dakle, čiji su metodi i ciljevi upravo suprotni onoj Platonovoj, o čemu ubjedljivo svjedoči Sirakuza, pardon -Budva, kojom suvereno vlada osebujni ruralni tiranin, kao i čitava Crna Gora, kojom suvereno vlada „duhovnost“ neprijateljski nastrojena prema svemu što bi moglo biti optuženo da je nasljeđe razuma i prosvijećenosti.

Neki vladini mediji sastanak su vladajućih, u hramu kod Joanikija, najavili su kao veliko pomirenje, da iskoristimo Dritanove riječi, „rogova u vreći“.

Joanikije je za posvađane organizovao svečanu večeru. Prizor je bio upadljivo feudalan: unutra su krkali glavari i sveštenstvo, dok je besmrtni puk stajao ispred, nagađao o tome što se jede, što se priča i iščekivao bolje sutra.

Snimci slavlja otkrili su nam bitnu razliku između prošle i sadašnje vlasti: dok su se bivši opuštali uz kafanske pjevačice, sadašnje je zabavljao dječiji hor. Bolje Jami nego djeca, rekao bi neko. Manimo se moralizovanja: da li biste imali zamjerke da je okupljene zabavljao Hor bečkih dječaka?

Mladalački repertoar oduševio je funkcionere Fronta i u vidnu nelagodu gurnuo Aleksu. Pjevano nije bilo u skladu sa dobrosusjedskom politikom u regionu, kojoj je on privržen – moglo je, naime, biti shvaćeno kao iskaz teritorijalnih pretenzija prema susjedima.

Kao što je opštepoznato, najslavnija večera duhovnog učitelja i učenika nije dobro završila. Ovoga puta, nema bojazni za učitelja. Platiće ga neko drugi za stolom.

Pomiriteljski potencijal večere jednak je znamenitom „emancipatorskom potencijalu SPC“, računskoj fantaziji Miodraga Perovića: nema ga.

Onaj koji (odnosno: strah od kojeg) ovu vlast drži na okupu tog dana nije bio u sakralno-restoranskom kompleksu. Nešto ranije viđen je, u društvu premijera i gazde skupštine, na derneku koji je organizovala CANU. Tom prilikom je predsjednik CANU pozvao da svi zajedno radimo na pomirenju.

Da je mislio ozbiljno, ono: practice what you preach, akademici bi iste večeri zasukali rukave i posluživali tokom pomiriteljske večere kod Joanikija. Ili barem pjevali vladajućima, da odmijene djecu u nošnjama svih srpskih zemalja.