Piše: FARUK KAJTAZ

Odgovore na ova pitanja mogli smo dobiti na Saboru HNS BiH proteklog vikenda u Mostaru, gdje se sve odvijalo po dobro pripremanom, uhodanom i realiziranom scenariju. Scena se postavila, pokačile zastave i led ekrani...ekipa se skupila i „šef“ je samo pritisnuo dugme na daljinskom.

Jedino istupanje od zadatog „algoritma“ dogodilo se u slučaju Slavena Raguža iz HRS-a, čiji je istup bio oštar prema Draganu Čoviću i HDZ BiH. Budi li se to alternativa ili neka nova politika? Ništa od toga. Raguž „mezi“ Čovića iz posve drugačijih razloga, od onih koji bi se - onako na prvu, mogli očekivati. 

Raguž, naime nije kritikovao Čovića, zbog politike koja puno obećava,  a suštinski malo ili ništa daje, te samo generira krizu, već zbog toga što bi u njegovoj verziji „horizonta događaja“, Čović trebao biti još radikalniji!Kao što sada "alternativa" u RS, Dodiku nabija na nos stalne prijetnje Referendumom, koga nikada da održi.

Lider HRS-a traži „akciju“...

On je, naime, mišljenja da je Čović „popustljiv“ i da mu nedostaje političke kuraži. Raguž „ruži“, dok ga mala ekipa „hrabri“ pokojim aplauzom.... Nije to bilo lako Čoviću slušati, jer je do sada navikao samo na aklamacije ili sitna prigovaranja na relativno dalekim marginama.

Ostanemo li na terminologiji iz domena mašina i strojeva, kao personifikaciji dogovorne politike u kojoj se sve zna i odvija unaprijed, onda bi se ovaj „sudar“ Čovića i Raguža mogao opisati i kao svojevrsno automobilističko natjecanje. 

Čović tako preko HDZ BiH i HNS-a, godinama ugodno krstari (doduše ukrug) moćnim crnim SUV-om, uz povremeni „odlazak u box“ u Zagreb ili Banja Luku. Malo na benzin, malo na struju.

Za razliku od Čovićeve ugodne vožnje sa uključenim GPS-om, uz gomilu mehaničara i tehnologije, Raguž je više nekako mladi nabrijani reli vozač, koji smatra da se do “cilja“ trebao doći oštrom vožnjom između serpentina, bez obzira što baš i nema neki dobar auto, mada je ubijeđen da on to „može“.

Suština sukoba je, dakle u koncepciji i izvedbi, a ne strategiji i konačnom cilju.

Čović je uvjeren da treba voziti ravnom utabanom cestom, relativno sporo i udobno, dok bi Raguž raspalio prečicama, pa - šta košta da košta. Kao nekada Boban ili Jelavić...

E, baš zato HRS nije nikakva politička alternativa HDZ BiH, već materijalizirani odjek nezadovoljstva jednog dijela političke nomenklature, koja Čoviću „šalje poruke“, kako ne može vječno sam vladati, te da bi se i drugi rado očešali o pravu vlast pod okriljem „smjene generacija“.

Priča je to o raspodjeli težine na kantarima moći, a ne nekakav sukob, koji bi mogao označiti izlazak iz sadašnjeg suštinskog monopartijskog uređenja uokvirenog u HNS BiH. 

Princip je isti, sve ostalo su nijanse...

Ni Čović ni Raguž, međutim ne razumiju da se maksimalističkim politikama,  bez obzira na način kako se to radi ne može postići puno, osim što se može unedogled generirati kriza, koja pogađa SVE građana u FBiH, a ne samo „političko Sarajevo“, kako to vole vjerovati i Čović i Raguž.

Rješenje tako nije u finesama ili različitoj strategiji, već u nekoj novoj politici, koja će otvoriti prostore za nova – moguća rješenja, kompromise, a ne ultimatume.

Sudeći po usvojenoj Rezoluciji na neku moguću novu politiku ćemo još pričekati, bez obzira voze li se u HNS-u u SUV-u ili reli autu.

(Prenosimo s autorovog bloga)