Nakon svega, kakav je Vaš komentar na presudu generalu Ratku Mladiću, je li kazna zaslužena?

- Nadao sam se da će se ozbiljno razmatrati pitanje genocida u drugim općinama osim na području Srebrenice i pomalo sam razočaran što je i Žalbeno vijeće ostalo na razini jedne grube aritmetičke definicije genocida, prema kojoj nije bio dovoljan broj pripadnika neke nacionalne zajednice izložen progonima, ubojstvima, maltretiranju, istjerivanju, pljački… da bi se to moglo okvalificirati kao genocid. Ali, činjenica je da je u dijelu presude rečeno da su se takve stvari događale i da je nedvojbeno među sudionicima u zločinačkom pothvatu bilo onih koji su to činili želeći počiniti genocid te je to nekakva satifakcija.

Kako komentirate reakcije iz Republike Srpske? U tom bh. entitetu i vlast i opozicija imaju isti stav.

- Citirat ću cijenjenog kolegu Žarka Puhovskog kada je rekao da se dvije ključne stranke u manjem entitetu Bosne i Hercegovine međusobno razlikuju po tome što jednu stranku čine ratni zločinci, a drugu ratni profiteri. Nažalost, u tom cinizmu ima puno istine i ta istina se itekako osjeća u politikama koje se vode u tom bh. entitetu. Druga stvar, koja je neugodnija u tom kontekstu  je činjenica da je prije dvadesetak godina Milorad Dodik priznavao genocid u Sreberenici i da je napravio popis ljudi koji su opslužitelji i sudjelovali su u toj industriji smrti, u prikrivanju zločina, premještanju tijela…

DAVOR GJENERO (Foto: Arhiva)

Recimo to, odvratno, logistici potrebnoj za egzekucije. Danas tvrdi da taj genocid da je izmišljen i da nikakvog genocida nije bilo. Bosni i Hercegovini bi izrazito potreban bio zakon o zabrani negiranja genocida, baš kao i Republici Srbiji, koja je formalno pred Međunarodnim sudom u Haagu osuđena zato što nije spriječila i kaznila počinitelje genocida, iako je to mogla. U presudi tog suda se može pročitati da su najviši funkcioneri Republike Srbije znali i sudjelovali u pripremi genocida.

Zanimljivo je da je jedan od rijetkih političara koji se nije oglasio po pitanju presude Ratku Mladiću, lider HDZ-a BiH Dragan Čović, iako je predsjednik sestrinske stranke u Hrvatskoj Andrej Plenković pozdravio presudu uz žaljenje što u konačnici u presudu nisu ušli i zločini počinjeni na prostoru Republike Hrvatske. Što se krije iza svega?

- Sve je povezano s Čovićevim savezništvom s Dodikom. To je luđačka košulja u kojoj čovjek ne može normalno živjeti. To je strašna pozicija i sve to njegovo koaliranje s centrifugalnim silama, s Dodikom, ali i s Vučićem, Putinom, odnosno Lavrovom, sve to duboko diskreditira Čovića, ali što je puno gore, i politiku hrvatskog korpusa u BiH dovodi u nezavidnu poziciju.

DRAGAN ČOVIĆ I ANDREJ PLENKOVIĆ (Screenshot)

S druge strane, prva reakcija službenog Beograda stigla je od premijerke te zemlje Ane Brnabić, koja je kazala da presuda Ratku Mladiću neće donijeti pomirenje narodima u regionu….

- To je jako zanimljiva izjava, koja govori o konekstu onoga što autoritarni režim Aleksandra Vučića u Srbiji radi. Istina je to što gospođa Brnabić kaže da je pomirenje danas u regiji dalje nego što je bilo prije deset godina. Beograd, u onoj komunikaciji koja je iskrena, otvorena i realna, kada je riječ o stavovima državnog vrha, dakle u onoj komunikaciji koja se posreduje u tabloidima bliskim režimu, jasno govori da je Boris Tadić, za čije je vladavine Mladić izručen Haagu, bio izdajnik.

ANA BRNABIĆ I ALEKSANDAR VUČIĆ (Foto: EPA)

Radi se na moralnoj devastaciji srpskog političkog korpusa pa se jedna takva protuha, neuka, neobrazovana, svirepa, zla, kakav je Mladić, prikazuje ratnim herojem, iako se radi o tipu koji je seoski nasilnik, koji je jak kada ima oružje naspram nenaoružanih ljudi, a kad god se našao u poziciji da vodi bilo kakvu stratešku borbu, bio je poražen do nogu. Bio bi poražen do nogu i na kraju rata u ljeto `95., da Armija RBiH i Hrvatska vojska nisu zaustavljene u razbijanju njegove vojske. Dakle, kad se od takvog čovjeka pravi heroja i negira genocid i sva zla koja su počinjena, onda je jasno da se pripremaju preduvjeti za moralnu devastaciju, za razbijanje svakog moralnog okvira ponašanja i da se stvaraju pretpostavke za ono što je radio Slobodan Milošević. A on je imao dva cilja, da moralnom devastacijom vlastitog naroda osigura svoju vječnu vladavinu, a u svrhu svoje vječne vladavine, vodio je ratove gdje je mogao i ugrožavao je svaki drugi politički entitet koji je god mogao ugroziti.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)