Piše: Reuf BAJROVIĆ

Valentin Inzko odlazi uzdignuta čela nakon najdužeg mandata u povijesti Ureda visokog predstavnika. 

Bit će upamćen kao najvažniji visoki predstavnik, poslije Paddyje Ashdowne koji je ojačao institucije Bosne i Hercegovine više nego svi ostali visoki predstavnici zajedno jer je imao podršku Londone i Washingtona za duboku reformu. 

Oni koji imaju uvid u ono što se događalo iza zatvorenih vrata tijekom Inzkovog mučnog mandata znaju da je Valentin uradio sve što je mogao da sačuva institucije BiH od nasrtaja dvojca Dodik-Čović i prešutne podrške dijela Zapada za te nasrtaje. 

Na kraju mandata je Inzko uradio ono što je htio učiniti ranije, ali mu za to niko od bitnih zemalja nije dao podršku, a neke su, kao Njemačka bila otvoreno protiv. 

Naime, od dolaska Angele Merkel na vlast 2005. godine, politika Njemačke - koja je najvažnija zemlja EU- bila je to da se u BiH maksimalno olabavi prisustvo OHR-a i da se upotreba Bonskih ovlasti svede na nulu. 

Pritisak iz Berline na OHR glavni je uzrok stagnacije BiH jer je naglim slabljenjem OHR-a došlo do eksplozije velikosrpskog nacionalizma. 

Za razliku od 1990-ih, stranka Milorada Dodika preuzela je vodeću ulogu mrežom nakon izbora u Njemačkoj krajem 2005. i od tada je svake izbore dobivala na obećanje da će politička sredstva ispunjavati ciljeve Miloševićevog genocidnog pohoda.

To je realnost u kojoj je Inzko morao šuteći trpiti poniženja koja su mu na dnevnoj osnovi priređivana iz Banje Luke, ali i iz Brisela koji je isključen iz većine ključnih procesa u BiH koji su vođeni s ciljem slabljenja institucije koje su izgrađene za vrijeme Ashdownovog mandata . 

Butmirski pregovori iz 2009. i oni koje je vodio Stefan Fule 2013. su provocirani bez Inzke i OHR-a.

Ključni ustupci Dodiku također su pravdani na isti način - bez Inzke, kao npr. strukturirani dijalog o pravosuđu koji je izmišljen da se cijelo pravosuđe uspješno preda Dodiku i Čoviću u ruke. 

Uprkos licenciranju već članice Vijeća za implementaciju mira, koja vrši stalni pritisak da se Inzko marginalizira, na samom kraju mandata napravljen je potez koji je već iznenada - jer ne treba imati iluzije da je Inzko od važnih adresa tražio podršku za ovaj potez - i pomogao da BiH napravi civilizacijski iskorak. 

Implikacije Inzkovog poteza nisu samo pravne prirode. 

Naime, svaki visoki predstavnik ima mogućnost da koristi Bonske ovlasti po vlastitom nahođenju jer mu je mandat izuzetno široko definiran kao konačni arbitražni civilni dio Dejtonskog sporazuma. 

Pritisak EU, Berlina i Moskve uspješno je zamrznuo korištenje bonskih ovlasti punih 10 godina. Posljednji puta korištene su da se otkoči uspostava vlasti 2011. kada je CIK pokušao spriječiti izbacivanje HDZ-a iz vlasti u FBiH, pa je Inzko djelovao uz podršku Washingtona i protivljenje ključnog savjetnika Angele Merkel - posebno Christophe Heusgene. 

U svim izjavama prije dolaska u BiH, Christian Schmidt zaobilazio je temu upotrebe Bonskih ovlasti, kao i većina visokih zvaničnika EU. 

Nema nikakvog sumnje da je plan bio da se ide ka gašenju OHR-a tako što će se Dodika, ali i Čovića, hraniti koncesijama svake vrste - naravno na štetu BiH. 

Inzko je taj plan obesmislio jer je Dodika satjerao u ćošak. 

Novu političku dinamiku u kojoj nije moguće da se ponovi protekla decenija pamtiti kao Inzkovo naslijeđe.

( politički.ba )