Piše: Dragan Markovina

Kad je prije dvanaest godina Valentin Inzko došao u Bosnu i Hercegovinu na mjesto Visokog predstavnika OHR-a ili pojednostavljeno govoreći međunarodnog namjesnika u toj zemlji, mnogi su s nestrpljenjem čekali njegove poteze. Štoviše, on sam je podgrijavao takve nade, zahvaljujući čemu i danas pamtim kao da je jučer bilo kad mi je tetka, željna toga da se zemlja konačno pokrene, s potpunom sigurnošću rekla da će se uskoro sve riješiti jer ‘Inzko preuzima inicijativu’. Trebalo je, međutim sačekati kraj mandata, moment u kojem su se svi umorili jedni od drugih, a da Inzko skoro pred ulazak u avion nametne dopunu krivičnog zakona koja glasi:

“Tko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“.

Zbog čega Inzko nije djelovao svih ovih godina

Od tog momenta do ovog vikenda u kojem je novi Visoki predstavnik Christian Schmidt došao u BiH, ne prestaje ludovanje Milorada Dodika i praktično svih faktora u Republici Srpskoj protiv ove odluke, što je popraćeno čitavim nizom bizarnosti i suludih prijetnji te zakonskih odluka, poput Dodikovog prijavljivanja samog sebe, prijetnji da će policija RS-a spriječiti hapšenja i najave zakona koji bi kriminalizirao prozivanje Republike Srpske za genocid.

Što nas nužno vraća na pravi problem čitave priče, koji možda i odgovara na pitanje zbog čega Inzko nije djelovao svih ovih godina i zbog čega je strukturalno onemogućeno da ta zemlja postane funkcionalna. Taj problem je postojanje Republike Srspke, koja je od ideje do izvedbe nastala na zločinu i genocidu, da bi onda međunarodna zajednica u mirovnom sporazumu betonirala entitetsku podjelu Bosne i Hercegovine koja svih čini nezadovoljnim, ali koje se sada nemoguće riješiti.

Stoga je sve ono što bi naknadno pokušavalo sanirati tu činjenicu, zaključno s ovom zakašnjelom odredbom bilo zapravo bez ikakvog efekta po teritorijalnu podjelu zemlje i po etnonacionalističku stvarnost. Ovu činjenicu prihvatio je i hrvatski nacionalizam koji uporno u Dodiku traži saveznika u političkoj borbi s bošnjačkim strankama, posve nezainteresiran za činjenicu da su oni rijetki preostali Hrvati u tom entitetu posve obespravljeni, posebno u odnosu prema situaciji u Federaciji BiH.

Potvrda da Republika Srpska jednostavno nije država

Zašto je onda, ako se zapravo u odnosima unutar Bosne i Hercegovine neće ništa promijeniti, kao što se nije promijenilo ni nakon što je sud odlučio da u Srebrenici jeste počinjen genocid, ova Inzkova odluka izazvala ovako histerične reakcije u RS-u? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Što god da, naime, Dodik odluči ili pokuša napraviti da ovu izmjenu zakona ospori, neće mu uspjeti jer je ustav definiran tako da su odluke Visokog predstavnika nadređene odlukama i države i entiteta.

Jedan razlog jeste u tome što se na taj način potvrđuje da Republika Srpska jednostavno nije država i da ne može raditi što god želi, što ih vjerovatno brine puno više u svjetlu dolaska novog čovjeka na ovu dužnost. Imenovanje Christiana Schmidta, posebno u situaciji u kojoj su se političari iz RS-a zalagali da se ta funkcija međunarodnog namjesnika posve ukine, automatski znači da je međunarodna zajednica konačno odlučila otkočiti blokade u BiH, što nitko u tom entitetu ne želi.

Još jedan mogući razlog opće histerije

No, drugi mogući razlog ovakve histerije odnosi se na suspendiranje mogućnosti da nacionalistička retorika nastavi dodatno ponižavati Bošnjake i onemogući daljnje trovanje međunacionalnih odnosa te u krajnjoj liniji utječe na to da se konačno prestane pričati o nužnosti raspada zemlje. S ovom zakonskom odredbom neće ljudi postati ništa manje nacionalisti, niti će drukčije gledati na nedavnu prošlost, ali barem to više neće javno manifestirati i na taj način onemogućavati stvaranje normalnijih odnosa u zemlji.

Ili kako je to formulirao Emir Suljagić, ravnatelj srebreničkog memorijalnog centra, koji inače također često gubi kontrolu i izjavljuje svašta, ali je sada apsolutno u pravu. On je, naime zaključio da ukoliko već ne žele prihvatiti odgovornost za počinjeno, barem šute.

U iščekivanju Schmidtovih poteza

Uskoro će ova prva histerija proći, a što će biti dalje vidjet ćemo s prvim Schmidtovim potezima. No, bez obzira što je Inzkova odluka donesena primarno zbog Srebrenice, ona je zanimljiva i zbog onoga što je ostalo po strani, a to je veličanje kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata.

Bude li se stoga ova odluka dosljedno primjenjivala, mnoge će stranke u čitavoj Bosni i Hercegovini morati promijeniti svoju retoriku i promijeniti čitav niz imena ulica, što zvuči prilično nerealno, ali ipak daje mogućnost drugačijeg odnosa prema prošlosti i okretanje ka temama budućnosti.

(Telegram.hr)