Dok se ne razriješi trenutna kriza vlasti u Crnoj Gori, odnosno dok se ne uspostavi nova proevropska i atlantistička administracija u Podgorici, nema govora o bilo kakvom napretku Crne Gore u pristupanju Evropskoj uniji, kazao je u razgovoru za crnogorske "Dnevne novine" hrvatski politički analitičar Davor Gjenero komentarišući aktuelnu političku krizu i kako ona utječe na put ove države u EU.

“Crna Gora je dobila obnovu nacionalizma, koji je DPS vješto potiskivao, nekontrolisanu korupciju, političku selekciju kadrova u državnim institucijama umjesto načela kompetentnosti, pritisak na medije, veću korupciju nego u ranijem razdoblju i napuštanje svih nastojanja da se ubrza pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. lako se nastoji ublažiti napetost između crnogorskih sigurnosnih službi i NATO saveza, regresija je i na tom polju očita”, smatra Gjenero.

Govoreći o nacionalističkim napetostima i izazivanju sukoba u društvu, Gjenero ističe da je potpuno jasno na čijoj je strani odgovornost.

“Za posmatrača izvana vrlo je važna činjenica da su sve nacionalne manjine u Crnoj Gori i njihova politička predstavništva ostali u političkom savezništvu s DPS-om. To nam govori da je klerikalno-velikosrpskooligarhijska koalicija napravila veliku štetu Crnoj Gori, ali da ta šteta nije nepopravljiva i da ju je moguće sanirati na način na koji se saniraju štete u demokratskim društvima novom podjelom karata, parlamentarnim izborima”, ocjenjuje Gjenero.

Stižu nam ocjene kako bi aktuelizovane tenzije u Crnoj Gori mogle da spriječe naš put ka Evropskoj uniji, kao i da bi prvo trebalo da riješimo duboke etničke tenzije koje jačaju u našoj državi. Kako Vi vidite aktuelnu političku krizu u našoj zemlji i koje bi bilo rješenje da Crna Gora nastavi svoj demokratski razvoj i siguran put ka EU?

- Bojim se da tako dugo dok se ne razriješi trenutna kriza vlasti u Crnoj Gori, odnosno dok se ne uspostavi nova proevropska i atlantistička administracija u Podgorici, nema govora o bilo kakvom napretku Crne Gore u pristupanju Evropskoj uniji. Unija je u Crnoj Gori napravila opasnu grešku, jednako kao što je u Srbiji teško pogriješila 2012. godine, kada je digla ruke od demokratske administracije Borisa Tadića i poduprla neoradikalnu grupu, predvođenu Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem.

Nada da bi neoradikali mogli priznati Kosovo i tako simbolično okončati rat koji je započeo Miloševićev režim, pokazala se potpuno promašenom, upravo kao što su bile promašene nade u to da bi koalicija klerikalaca, klijenata autoritarnih režima u Moskvi i Beogradu, te grupe organizovane od strane nekoliko crnogorskih oligarha mogla dovesti do protivkorupcijskih politika, konsolidacije demokratije, efekta kakav je u novim demokratijama imao „drugi prenos vlasti” i ubrzanja pristupanja EU.

Umjesto toga, Crna Gora je dobila obnovu nacionalizma, koji je DPS vješto potiskivao, nekontrolisanu korupciju, političku selekciju kadrova u državnim institucijama umjesto načela kompetentnosti, pritisak na medije, veću korupciju nego u ranijem razdoblju i napuštanje svih nastojanja da se ubrza pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. Iako se nastoji ublažiti napetost između crnogorskih sigurnosnih službi i NATO saveza, regresija je i na tom polju očita.

Što se tiče nacionalističkih napetosti i izazivanja sukoba u društvu, potpuno je jasno na čijoj je strani odgovornost, a za posmatrača izvana vrlo je važna činjenica da su sve nacionalne manjine u Crnoj Gori i njihova politička predstavništva ostala u političkom savezništvu s DPS-om. To nam govori da je klerikalno-velikosrpsko-oligarhijska koalicija napravila veliku štetu Crnoj Gori, ali da ta šteta nije nepopravljiva i da ju je moguće sanirati na način na koji se saniraju štete u demokratskim društvima – novom podjelom karata, parlamentarnim izborima.

Kako komentarišete pojačane tenzije između Crne Gore i Srbije nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici? Zašto se, po Vašem mišljenju, Crnoj Gori posvećuje više pažnje u Srbiji i njihovim medijima nego pitanju Kosova ili RS?

- U Srbiji je na djelu veliko razočaranje efektom promjene vlasti koja se dogodila u Crnoj Gori. Tamo se očekivalo da će eksponent Rista Radovića (Amfilohija) u parlamentarnoj areni, klerikalac Zdravko Krivokapić, sa svojom vladom obaviti tri posla razgrađivati crnogorsku državnost i proširiti praksu izjednačavanja države s (državnom) Srpskom pravoslavnom crkvom, istupiti iz NATO saveza i povući priznanje Kosova.

Vješta politika DPS-a i saveznika u parlamentu dovela je do toga da je „pobjednička koalicija” iz avgusta prošle godine izgubila parlamentarnu većinu, a da je formirana alternativna parlamentarna većina, koja je jasno definisala kako je Crna Gora, kad je u pitanju odnos prema genocidu u Srebrenici, što ga je počinila vojno-državna struktura srpske paradržave u BiH, predvođena Karadžićem i Mladićem, a režim u Beogradu je propustio spriječiti taj genocid i kazniti počinitelje (presuda Međunarodnog suda u Haagu u procesu koji je BiH pokrenula protiv Srbije), na istoj strani sa cijelim slobodnim demokratskim svijetom, a nasuprot autoritarnim režimima u Beogradu i Moskvi.

Iako su se nadali da je Crna Gora kao država pala nakon izbora 30. avgusta prošle godine, pokazalo se da je konstitucionalni okvir Crne Gore čvrst, a da, uprkos tome što većinu u izvršnoj vlasti čine oni koji bi htjeli razgraditi crnogorsku državnost, to ne uspijevaju. Demokratija je vladavina većine u kojoj su prava manjine zaštićena i u tom smislu je trenutna politička manjina u Crnoj Gori uspješno pokazala da zna braniti demokratiju i demokratske institucije. Naravno da se zbog toga Vučiću i njegovim saradnicima na vlasti u Srbiji puši iz ušiju, a da tabloidni mediji pod kontrolom autoritarnog vladara vjerno prenose odnos svog gospodara (možda je primjereniji termin: xo3hhh) prema Crnoj Gori.

Koliko će najavljeni protesti Demokratskog fronta utjecati na put Crne Gore ka članstvu u EU?

- Ponovo paradoksalno, svi ti Vučićevi trabanti, poput Andrije Mandića, sad bi mogli odigrati pozitivnu ulogu i ubrzati demontažu trećekolonaške ili petokolonaške administracije u Podgorici.

Zvanični Beograd otvoreno zagovara ideju o tzv. srpskom svetu, odnosno "velikoj Srbiji". Međutim, po ovom pitanju nemamo reakcije sa međunarodnih adresa. Smatrate li da su svjesni opasnosti oživljavanja velikodržavnih projekata na Zapadnom Balkanu i da će dozvoliti ponavljanje devedesetih? Kako će reagovati SAD?

- Nije bilo reakcija dok su administraciju u Washingtonu vodili potpuno nedorasli ljudi, koje je odabrao Donald Trump, čovjek nesposoban da razumije multilateralizam u međunarodnoj politici. Ta administracija po svijetu je slala nekompetentne ljude, ali malo koga je počastila tako nedoraslom ambasadorkom kao što je to učinila Crnoj Gori. Štetočine odlaze, predsjednik Joe Biden jasno je pokazao da mu je Balkan politički važan i da ga želi očuvati od Putinovog kontaminirajućeg uticaja. Već je imenovan sjajno pripremljen ambasador u Sarajevu, a po svemu sudeći, uskoro će doći i do objave ugodnog iznenađenja za Podgoricu. Kad Amerika šalje svoje najbolje, obrazovane, pametne, inovativne, aktivne ambasadore u neki dio svijeta, to je najava da tamo počinje demokratska konsolidacija.

Istovremeno, autoritarni režim Aleksandra Vučića potrošio je političke kredite u Evropskoj uniji, a u EU je dovoljno onih koji vrlo dobro razumiju da je Vučićevo kopiranje Putinovog „ruskog svijeta” samo novi naziv za stari koncept „velike Srbije”. Evropska unija se zasniva na liberalno-demokratskom poimanju nacije, a nacija je definisana granicama jer "The State is the Nation" ("Država je nacija").

Često se postavlja pitanje da li aktuelna vlast ima iskrenu težnju da Crna Gora do 2024/2025, kako je to najavio premijer, postane sljedeća članica EU… Kako Vi to vidite?

- Nadam se da je to moguće, da ćemo uskoro gledati regatu u kojoj će se za mjesto u EU brzinom pristupanja nadmetati Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Ali, kad ta regata počne, kad se deblokiraju pregovori Sjeverne Makedonije, u Crnoj Gori će se Zdravka Krivokapića sjećati još samo njegovi studenti.

U posljednje vrijeme poznavaoci prilika na Balkanu sve češće za nestabilnost direktno prozivaju Srpsku pravoslavnu crkvu. Vaš komentar?

- Nema ničeg novog pod suncem. Barem od konkordatske krize krajem tridesetih godina prošlog vijeka jasno znamo daje Srpska pravoslavna crkva agent vlade u Beogradu, a uostalom i formirana je pod pokroviteljstvom režima koji se i u Crnoj Gori doživljavao kao okupatorski. Riječ je o crkvenoj organizaciji na žalosnoj duhovnoj razini, ali uvijek čvrsto upregnutoj u interesnu politiku vlasti u Beogradu i uvijek pod vodstvom izabranika režima u Beogradu.

Ipak, možda treba naglasiti da je Risto Radović, oslanjajući se na ideologiju Svetosavlja, koju su tridesetih godina prošlog vijeka formulisali Nikolaj Velimirović i Dimitrije Ljotić, kao srpsku inačicu fašističke ideologije, u Crnoj Gori duhovni nivo SPC srozao na nezapamćeno nizak nivo i učinio to da je evidentno kako on i njegovi sljedbenici nijesu posvećeni dobru niti vjerni onome čemu bi trebalo da budu posvećene crkvene organizacije.

Kako komentarišete pokušaje Srbije, njenih zvaničnika, medija, analitičara, da problem sa organizovanim kriminalom i slučaj Belivuka prebace na teren Crne Gore? Šta je tu pozadina?

- Očito je da se Vučićev režim duboko premrežio s mafijom i da je situacija za tamošnjeg autoritarnog vođu postala opasna i teško ovladiva. Godinama je uspijevala priča o tome da se sa Crnom Gorom i administracijom Mila Đukanovića i DPS-a povezuju režim i mafije u Beogradu, i u Miloševićevom, i u Vučićevom aranžmanu. U stvaranju te slike učestvovali su mnogi. Danas je ogledalo koje bi realnost iz Vučićevog dvora trebalo reflektovati na Crnu Goru ipak očito napuklo, pa to reflektovanje postaje sve grotesknije i providnije.

Jedino rješenje novi izbori

Imamo jednu nevjerovatnu situaciju, da smjenu Vlade i premijera traži jedna od članica vladajuće koalicije Demokratski front, najavljujući proteste u septembru ukoliko se ne napravi rekonstrukcija Vlade u kojoj bi se na određenim pozicijama našli predstavnici DF-a. Na osnovu dosadašnjeg ponašanja premijera Krivokapića, koji može biti epilog ove situacije?

- Položaj gospodina Krivokapića moguće je opisati kao kontroverzan. Postariji klerikalac već je neko vrijeme pred clashovskom punkerskom dilemom: „Should I Stay or Should I Go”, dakle, da li da ide ili da ostane. Nema parlamentarne većine i ne može je ponovno formirati, nije moguće niti rekonstruisati vladu niti u postojećem sazivu parlamenta formirati novu. Jasno je što je jedino rješenje u parlamentarnoj demokratiji, novi izbori, nakon kojih niti tri kolone, niti beogradska i moskovska peta kolona u Crnoj Gori nemaju nekih šansi.