U svim medijskim osvrtima na 2020. godinu te slike nikako ne mogu izostati: najveći protesti u Bjelorusiji od stjecanja nezavisnosti – koje su raspirile tri žene Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Cepkalo. Ljudi su od 9. augusta neprestano protestovali protiv zvaničnih rezultata predsjedničkih izbora, prema kojima je uvjerljivo pobijedio Aleksandar Lukašenko.

Demonstranti su smatrali da je najviše birača glasalo za Svetlanu Tihanovskaju. Supruga opozicionog blogera Sergeja Tihanovskog uskočila je u predizbornu kampanju umjesto svog supruga koji je uhapšen – i proglasila se za pobjednicu izbora.

Iako je već nekoliko dana kasnije bila očito prinuđena napustiti zemlju, na ulicama se okupilo više stotina hiljada ljudi, prema svemu sudeći bez koordinacije, i mirno zatražilo da Lukašenko podnese ostavku i da budu održani fer izbori.

S obzirom na ogroman broj demonstranata, među ljudima je zavladao osjećaj da bi Lukašenkov režim, koji je od 1994. neprekidno na vlasti, za nekoliko dana, najviše nekoliko mjeseci, mogao pasti. Mnogi su u nespretnoj PR akciji Lukašenka, koji se pred svojom rezidencijom u Minsku pojavio u pancirnom prsluku i s "kalašnjikovom", vidjeli samo batrganje političara koji je izgubio osjećaj za realnost.

Izgledalo je kao da je režim poljuljan…

No, to je, kako se kasnije ispostavilo, bio pogrešan dojam. Opozicija je na brzinu sazvala Koordinacioni savjet, koji, međutim, nije uspio koordinirati protest. Vlada i sigurnosni aparat ostali su vjerni Lukašenku. I štrajkovi u državnim pogonima koji su od životne važnosti za njegovu političku egzistenciju, ispali su mnogo manji nego što se očekivalo.

Osim toga, Rusija, koja zvanično čini uniju s Bjelorusijom, najprije je malodušno, ali potom ipak odlučno, stala na Lukašenkovu stranu. Predsjednik je dobio na vremenu i krenuo u kontranapad.

Marija Kolesnikova, koja je predvodila izborni tim Viktora Babarika, u međuvremenu osuđenog na 14 godina zatvora, poslije progona Tihanovskaje i Cepkala u augustu 2020. je postala lice protesta. Ona je za svoju borbu morala platiti visoku cijenu.

U septembru je najprije bila prisiljavana da napusti zemlju. Ali, kada je uništila svoj pasoš i nikako nije htjela da napusti zemlju, ona je uhapšena. Ovih dana joj se sudi na montiranom procesu i mogla bi biti osuđena i na 12 godina zatvora.

No, vratimo se septembru 2020. U početku je Lukašenkov režim nastojao umrtviti proteste. To je i uspjelo: ulice su se ispraznile, bijelo-crveno-bijela zastava, simbol opozicije koji je još u augustu bio posvuda vidljiv, na kućama, na licima, u vidu odjeće – postepeno je nestajao. To je uspjelo zahvaljujući nesrazmjerno brutalnom postupanju policije i drugih organa sigurnosti.

Pojavili su se brojni izvještaji o mučenjima, pa i spontano organiziranim „kratkoročnim koncentracijskim logorima“ u kojima su ljudi držani bez vode i hrane. Više ljudi je umrlo zbog nasilja koje je primijenila država. Ti smrtni slučajevi nisu istraženi.

Zapad je za Rusiju pripremio sankcije, a Rusija - novac

Svijet koji je gledao kako bjeloruski vladar sve razuzdanije udara oko sebe, nije učinio mnogo. Mala republika u centralnoj Europi ostala je uglavnom prepuštena sama sebi. Sjedinjene Američke Države i EU su reagirali spiralom sankcija. Ali, jedna analiza DW-a jasno je pokazala da su kaznene mjere nanijele vrlo malu štetu Lukašenkovom režimu.

Usto se Lukašenko mogao osloniti i na velikodušnu pomoć Moskve: početkom ljeta, Bjelorusija je dobila novu tranšu ruskog kredita od 500 miliona dolara. Prije šest mjeseci je već bilo isto tako. Iako se priča da odnos ruskog predsjednika Vladimira Putina i Lukašenka nije bez problema, posljednja dva susreta ovih dugogodišnjih vladara protekla su vrlo harmonično.

"Paralelna Bjelorusija" se upravo razgrađuje

Četiri godine su se ljudi u Bjelorusiji mogli osjećati relativno slobodno i koegzistirati s državom, a da im se ne križaju putevi s Lukašenkovim batinašima. Procvjetalo je civilno društvo, s alternativnim pozorištima, umjetničkim udruženjima, nevladinim organizacijama, između ostalog i zahvaljujući pomoći sa Zapada. Godine 2021. režim je odlučio to zaustaviti, ne prezajući pritom od drskih akcija.

Vrhunac je zabilježen 23. maja 2021, kada su bjeloruski „lovci“ prisilile jedan avion „Ryanaira" da sleti u Minsku kako bi mogao biti uhapšen odbjegli bloger Roman Protaševič. On sa svojim partnerom Stepanom Putilom ima popularni Telegram-kanal „Neksta“ s više od milion pratilaca.

Upravo velikodušna podrška Moskve može objasniti zašto Minsk postaje sve drskiji. Poslije posljednjeg sastanka sa Putinom u Sankt Peterburgu sredinom jula, Lukašenko se očigledo osjetio toliko sigurno da je pokrenuo novi val represije nad svojim protivnicima.

U julu su širom zemlje vršeni pretresi i hapšenja u nevladinom sektoru i među malobrojnim nezavisnim novinarima koji su ostali u zemlji. Oko 50 nevladinih organizacija je raspušteno, a deseci aktivista, reportera i kulturnih stvaralaca napustili su zemlju u strahu od represalija.

Imajući u vidu priču olimpijske sportašice Kristine Timanovskaje, jasno je: Lukašenkov režim ne namjerava popustiti pritisak, piše "Deutsche Welle".