Nenad Stevandić sve se češće pominje u političkim kuloarima Beograda i Banje Luke kao političar koji bi mogao zauzeti poziciju Milorada Dodika i predvoditi bosanske Srbe. 

To je, tvrdi se, rastuća želja Aleksandra Vučića kojem treba neko ko će slušati, a ne neko s kim se svako malo mora "naduravati". 

Usprkos javnim tlapnjama i Dodika i Vučića, njihovi odnosi nisu dobri. 

Djela mnogo više govore od bilo kakvih spinova.

A iz djela se vidi da Vučiću Dodik smeta!

Ne. Ne smeta mu kada je politika prema Bosni i Hercegovini u pitanju.

Smeta mu jer Vučić Dodika vidi kao prijetnju koja je stalno tu i dovodi u pitanje poziciju prvog među Srbima na Balkanu. 

Dodik, za razliku od svih ostalih srpskih političkih predstavnika, ima neku "harizmu" i latentna je opasnost, bez obzira na isprepletenost veza koje Vučića drži s njim. A veze su ponajmanje političke. 

Iako Vučić neštedimice sipa izjave ljubavi prema Dodiku, to je stara taktika zavaravanja. 

Dug je spisak onih u koje se Vučić kleo, dok im je kopao političku raku. Tomislav Nikolić je tek jedan od takvih. 

Ako je njega Vučić mogao brutalno politički sahraniti, Dodik - za koga je davno tvrdio da je "kriminalac" koji će "završiti u zatvoru", mu nije nikakva prepreka. 

I tu na scenu stupa Stevandić. 

Ograničen, zatucan, bez harizme i s izrazitim radikalizmom kojim kompenzira brojne nedostatke, savršen je instrument za Vučića. 

Slušat će bespogovorno. 

Uz to Vučić ga ima u džepu zahvaljujući aktivnostima Bezbjednosno - informativne agencije...

Odavno Dodik ide šumom, a Vučić drumom. 

Kao malo kada, to se vidi i po sadašnjem bojkotu novog visokog predstavnika. 

Dok Dodik - tipično za sebe - primitivno vrijeđa i Christiana Schmidta, Vučić najavljuje da će se susresti s njim. I "onako usput" provuče da je njemački političar sada na mjestu visokog predstavnika svojevremeno "spašavao Dodika" kada je ovaj bio u još jednoj od niza izolacija. 

Dok bije sve neizvjesniju bitku za pokoravanje Crne Gore, Vučiću ne treba svojeglavi političar s kojim svako malo mora pregovarati i praviti nove i nove ustupke, a zbog najobičnijih budalaština. 

Čini se da i Dodik shvata da mu Vučić radi o glavi, pa je insistiranje na nepriznavanju visokog predstavnika i tvrda retorika jedino što može uraditi i jedini adut s kojim može izaći pred srpski politički korpus. 

Dodik očigledno nastoji ogaditi Zapad što više može među Srbima i time dovesti svakog onog ko napravi neki ustupak istom tom Zapadu u opasnost da bude proglašen izdajnikom. 

Demontaža Dodika, stoga, nije jednostavna i nije bez rizika. 

No, isto tako - kako vrijeme odmiče - pokazuje se nužnom iz ugla Aleksandra Vučića. 

Jer, njemu se samo jednom može desiti da ga neko pretekne u utrci za najvećeg Srbina. 

Piše: Sead Numanović

politički.ba