Šesta glava Otkrivenja počinje riječima: “I vidjeh kad otvori jagnje jedan od sedam pečata, i čuh jednu od četiri životinje gdje govori kao glas gromovni: idi i smotri”.

Tako sam učinio i jutros, prije zore, uskim, kvrgavim putem kroz Crmnicu, otišao na Cetinje.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Vi ste, o veliki pobjednici nad vlastitim građanima, na Cetinju u svemu i iza svega vidjeli Veselina Veljovića i Mila Đukanovića. Jer nepočinstva prošle vlasti jedino su opravdanje za vaše gadosti – a mnogo ih je i bazde nadaleko – kojega ste se u stanju sjetiti.

Ja sam vidio drugo.

Vidio sam policijske barikade kroz koje su nas pustili da prođemo pješke, snažne muškarce pod punom borbenom opremom u stroju, alfa mužjake u čijim pogledima je bilo moguće vidjeti odlučnost i sumnju. Jedan od njih za nama je, dok smo se udaljavali od barikade i spuštali ka Cetinju, doviknuo: „Momci, tamo dolje vas čeka samo nasilje“.

Vidio sam naučnice, briljantne umove ove zemlje, sa beskrajnom tugom što preplavila im je oči – tugom koja se kao plimski talas digla pred pitanjem: otkud ovolika nepravda? Pitanjem na koje ništa, pa ni nauka, nema odgovor.

Vidio sam mladiće koji su čitavu noć proveli na barikadama, kako u stan ulaze očiju crvenih od otrova bačenog na njih i sirćeta kojim su umivali lice, kako žustro razgovaraju o onome što valja učiniti koliko sutra – jer borba se nastavlja, da nikada ne bude okončana.

Vidio sam momke koji su prepoznali moga prijatelja, fotografisali se sa njim i na rastanku mu rekli: „Hvala ti što si došao da se sa nama nagutaš suzavca“.