Nakon poruka o ‘srpskom svetu’ koje u posljednje vrijeme dolaze iz Srbije te u kojima prednjači srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, kao i nakon ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne crkve u manastiru na Cetinju, koje su pratili neredi i barikade te pokušaja pokoravanja Crne Gore i stavljanja te zemlje, od strane srpskih dužnosnika, pod ‘srpski svijet’, velikosrpska ideja, kako se čini prema najnovijem primjeru, počinje se opet širiti i na hrvatski teritorij.

Naime, u aktualnom projektu ‘srpskog svijeta’, koji je ništa drugo nego prigodno redizajnirani program Velike Srbije, jednu od stožernih uloga iznova ima Srpska pravoslavna crkva, piše Slobodna Dalmacija.

Prema nedavnom tumačenju crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, SPC je glavni mehanizam prekograničnoga djelovanja Aleksandra Vučića i njegove politike koja iznova hini ugroženost srpskog naroda i u ime te laži posvuda kliče parole protiv “pokoravanja Srbije”. SPC, prema Nikolaidisu, sada ima ulogu koju je početkom devedesetih imala JNA u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: hineći mirotvorstvo, predstavlja plašt za provedbu tog popravnog velikosrpskog plana.

Crkvu koja je sagrađena prije postojanja pravoslavlja nazvali pravoslavnom

Nakon što joj je u Crnoj Gori uspjelo nametnuti aktualnu vladu, koja je doslovce iskadrovirana u manastiru Ostrog pod palicom pokojnoga mitropolita SPC-a Amfilohija Radovića, njezine ambicije dodatno jačaju i šire se bez obzira na državne granice, jer ‘srpski svet’, poznato je dobro od ranije, baš i ne priznaje državne granice. Naime, iznova se na temelju laži kreiraju tobožnji povijesni prostori tog ‘srpskog sveta’ i u Hrvatskoj, o čemu govori nevjerojatan primjer crkvice na Pelješcu.

Primjerice, nalazite li se na hrvatskom jugu, na području Dubrovačko-neretvanske županije, te upišete u Google pretraživač pojam ‘Srpska pravoslavna crkva’, ubrzo će se na zaslonu prikazati karta svih najbližih pravoslavnih bogomolja.

Među njima je, kao takva, navedena i staroromanička crkvica Svetog Mihajla na istoimenom brdašcu kod Stona na Pelješcu, pravi dragulj među najstarijim dalmatinskim spomenicima kulture. Crkvicu sv. Mihajla svi relevantni povjesničari umjetnosti datiraju u 10. stoljeće. Veoma je malih razmjera, no bogata velikim brojem komada kamene plastike i kamenog namještaja, a naročito plijeni dobro očuvanom freskom u unutrašnjosti koja predstavlja lik nekadašnjeg vladara Zahumlja Mihajla Viševića (od 910. do 930. godine).

Činjenica da je crkvica izgrađena u 10. stoljeću i očito posvećena vladaru koji je vladao Zahumljem u istom tom desetom stoljeću nimalo, međutim, ne smeta SPC-u i velikosrpskim ideolozima u mantijama da crkvu u zadnje vrijeme uporno proglašavaju pravoslavnom, iako samoga pravoslavlja u trenutku njezina podizanja nije još bilo ni u tragovima.

Uredno je uvrstili u ljetopise i radove SPC-a

Naime, crkveni raskol (Velika šizma), koji je podijelio kršćansku Crkvu na katoličku i pravoslavnu, dogodio se tek u 11. stoljeću, točnije 1054. godine.

Crkvica Svetog Mihajla na brežuljku kod Stona je, dakle, neprijeporno izgrađena prije toga doba, kao jedinstvena crkva svih kršćana.

Međutim, crkva Svetog Mihajla uredno je uvrštena u brojne ljetopise i novije radove u krilu Srpske pravoslavne crkve. Smatraju je jednom od najstarijih svojih crkava na tzv. ‘srpskom Pomorju’, čak stožernom crkvom ‘Zapadnih Srba’ i zadužbinom prvoga srpskog kralja Mihaila Vojislavljevića.

Knez Mihailo Višević, kojemu je freska u crkvi posvećena, bio je, inače, neovisni slavenski vladar Zahumlja, prostora od Mostara i doline Neretve pa sve do Boke Kotorske. Ratovao je protiv Mletaka i Bizanta, te ponajviše šurovao s Bugarima i njihovim carom Simeonom. Italska Barijska kronika naziva ga »kraljem Slavena« (rex Sclavorum), a papa Ivan X. ‘izvrsnim knezom Humljana’. Sudjelovao je, uz hrvatskog kralja Tomislava, na Splitskome crkvenom saboru 925, piše Slobodna Dalmacija.