Aleksandar Hemon je rado viđen gost u Berlinu. Ne pojavljuje se često, no kad se pojavi, ima svoju publiku i fanove. Tako je bilo i na ovogodišnjem, 21. po redu Internacionalnom literarnom festivalu u jednoj od sala kultnog centra za kulturu Silent Green, bivšeg krematorija u berlinskoj opštini Wedding. Na opasku moderatora da Hemon svaki put kad dođe u Berlin, govori nešto više njemačkog, on šaljivo odgovara: “Dajte mi još tri godine, onda neću trebati prevodioca“.

Ovaj uspješni pisac, Sarajlija koji se na početku rata u Bosni i Hercegovini zatekao u Chicagu i tamo i ostao, sebi se zakleo da će nakon pet godina boravka u Americi početi pisati na engleskom. Uspio je to još brže, nakon tri godine, objavljivanjem priče Blind Jozef Pronek u američkom magazinu New Yorker. Nakon toga slijedi više knjiga: „Pitanje Bruna“, „Ljubav i prepreke“, „Čovjek bez prošlosti“, „Knjiga mojih života “, sve prevedene i na njemački jezik. Krajem augusta ove godine izdavačka kuća Claasen je objavila i njemačko izdanje knjige „Moji roditelji/ Nije ovo tvoje”.

„Moji roditelji”- knjiga o mnogim roditeljima koji su izgubili domovinu

Aleksandar Hemon vrlo nadahnuto priča o ovoj knjizi koja je ustvari kombinacija dvije knjige. “Moji roditelji ” i “Nije ovo tvoje”, koja se na američkom tržištu pojavila 2019. godine. Hemon se raduje što su ova djela prevedena i na njemački, prvenstveno zbog, kako kaže za DW, ima dosta prijatelja u Njemačkoj, Nijemaca ali i zbog „naše raje“ ovdje. Čuo je i od njih da je knjigu sjajno preveo Henning Ahrens i zahvalan je, kaže, “jer je dobar prijevod umjetnost”.

Pred berlinskom publikom je međutim pričao zbog čega mu je bilo veoma važno da svoje knjige piše na engleskom te da mu je jedan od književnih uzora bio Charles Bukowski i njegova „Lolita“. Od njega je naučio da je “piščeva suverena domovina jezik“. O domovini ili domovinama govori i njegova knjiga „Moji roditelji“. Njegovi otac i majka su početkom rata u BiH morali napustiti Sarajevo. Od tog vremena žive u Kanadi. Generacija ljudi, kaže Hemon, koji su „sve stekli u Jugoslaviji, gradeći je i odlaskom iz nje, sve izgubili“.

Gdje je njegova domovina?

Na ovo pitanje Aleksandar Hemon kao da nema odgovora. Ili još uvijek ne. Rado dolazi u Bosnu i Hercegovinu, kaže, u rodno Sarajevo, da sretne prijatelje, pije s njma kafu, sluša i priča viceve i razgovara. I o politici. Politička situacija ga jako opterećuje. Hemon nema nijedne pohvalne riječi za tamošnje političare : „Loši momci su dobili rat i potvrdili ono što se desilo u njemu. Nemam iluzija da će uhljebi dobrovoljno sići s vlasti, drže zemlju već decenijama u pat-poziciji, pljačkaju i zanemaruju život njenih stanovnika”.

Nema mnogo pohvala niti za aktuelnu političku situaciju u Americi. “U Americi je u toku sukob koji se, bojim se, neće razriješiti političkim sredstvima. Ne isključujem ni oružane sukobe koji se sad dešavaju na lokalnom nivou. Biden ovdje također nema pravo rješenje”.

Šta misli o povlačenju američkih vojnika iz Afganistana? “To je bio uzaudni rat koji je trajao 20 godina. No, to nije bio Bidenov rat, niti ga je on završio. Trump je potpisao primirje sa talibanima i pustio ih iz zatvora”.

Aleksandar Hemon o svijetu nakon Merkel

Aleksandar Hemon, kaže, jako cijeni njemačku kancelarku Angelu Merkel. Ona iza sebe, smatra on, “ostavlja strukturu koja će je nadživjeti, koju je stvorila inteligencijom i sposobnošću da uradi stvari koje sebi zacrta i obeća. Nisam zabrinut za Nijemce, ali globalno će nam svima biti lošije. No, u poređenju sa katastrofom u Americi, Njemačka je u dobroj formi”.

Da li bi mogao živjeti u Njemačkoj ili u BiH , kao njegov kolega Semezdin Mehmedinović koji se iz Amerike vratio u Sarajevo? “U Berlin ću dolaziti uvijek nanovo i rado. A i u BiH. Da se vratim u Sarajevo? Mislim da to nije realna opcija jer je moja porodica, za razliku od Semezdinove, američka.”

Inspiraciju za naredne knjige će crpiti iz obje domovine i iz života porodice Hemon. Zadržaće, kaže, i dalje svoju predstavu o budućnosti svoje i druge djece i to prije svega u zemlji u kojoj je on živio kao dijete. “Vjerovatno neću doživjeti moju viziju BiH, ali se borim za nju”.