Piše Boro KONTIĆ

Crna Gora je „u dubokom sumraku“, upozorila je bivša ministrica nauke , Sanja Damjanović, povodom prijedloga o uvođenju vjeronauke (da se ne varamo: svetosavlja!) u školu.

Podsjetilo me to na crticu iz života nedavno preminulog naturaliziranog divnog Kolašinca, Daniela Vinceka (1926-2021). Zabilježena je u knjizi objavljenoj povodom njegovog 80-tog rođendana. Vinceka sam slučajno upoznao, i njegovu botaničku baštu obišao. Uzgred shvatio zašto je Danilo Kiš Nabokovu zavidio jer je, na stranu mu knjige, zaslužio rijetku čast da se po njemu nazove jedan leptir. Po Danielu Vinceku dobila je ime jedna endemična biljka koju je u Crnoj Gori  otkrio.

Po lijepom starinskom običaju, Vincek je uz posvetu na knjizi koju mi je poklonio, naznačio i datum. Bijaše 9. juna 2006. Dan sunčan, s blagotvornim sjenama ispod raskošnih krošnji. Iz tog jedinog susreta ponio sam osjećaj da sam upoznao jednu od onih dragocjenih osoba koje Ivo Andrić pominje u  pismu svom gimnazijskom profesoru Tugomiru Alaupoviću. Osoba čiju smrt treba posebno ožaliti, jer sa njom  biva „zakopana jedna istorija“.

Ostalo je, ipak, ponešto zabilježeno. Pa i crtica koja svjedoči u prilog  tezi o crnogorskom „dubokom sumraku“.

Preveo Daniel Vincek u saradnji sa Vukićem Pulevićem putopise po Crnoj Gori poznatog njemačkog geografa Kurta Hasserta. CID iz Podgorice i Izdavački centar Cetinje  1995. to objavili. Promocija  je upriličena  u kolašinskom Centru kulture, a entuzijasta  Vincek  iskoristio  prigodnu  da kaže ponešto u prilog budućnosti Kolašina. Ukazao je na bitnost  dva resursa – šume i ljudski podmladak. Šume, jer se nerazumno sjeku, što vodi do „nedostatka pitke vode, s jedne strane i nastanku bujica i erozija, što će ugroziti grad u kotlini“.

Podmladak je preporučio obrazovanju. Posebno je zamolio Kolašince da se posvete informatičkom obrazovanju kao „ključnom načinu prevazilaženja hendikepa male sredine“.

Danielu Vinceku je smjesta uzvraćeno zabrinutošću: „Kako ćemo sa tolikom kompjuterizacijom da uklopimo svetosavlje kao bitni element duhovnosti“?

Pitanje je na promociji postavio direktor kolašinskog Centra za kulturu.

Uđoh mu, tragajući zarad potvrde o „dubokom sumraku“, ovih dana u trag. Nađoh ga u opisu Kolašina krajem dvadesetog vijeka, gdje hroničarka svoju depresiju objašnjava i podatkom da je direktor Centra za kulturu seoski učitelj.

Pronađoh ga i u crnogorskoj crnoj hronici iz 2017. Sudilo  se osobi zbog „ugrožavanje sigurnosti“ rukovodioca kancelarije Centra za socijalni rad u Kolašinu. Optuženi mu je prijetio da će ga „isjeći na komade“.  Bilo ovako: Svratio optuženi oštećenom u kancelariju pa nastavili tamo gdje su prethodne noći stali u privatnom ambijentu. Tamo su vodili razgovor „na dnevnopolitičke teme“. Hoće to u Crnu Goru! Od jutra do sjutra „na dnevnopolitičke teme“! Optuženi rukovodiocu kancelarije u brk sasuo da je „u DPS iz karijernih razloga“ te prijetio da će „DF satrati DPS“.

Optuženi je, da ne dužim, onaj nad svetosavljem zabrinuti direktor kolašinskog Centra za kulturu. Već je, doduše, bio bivši direktor. Penzionisan, ali s još uvijek jakim svetosavskim libidom. Da ne bi bilo zabune, ne mislim na onaj libido koji teoretizira Sigmund Freud. Prema njegovoj teoriji libido predstavlja seksualni nagon i po njemu to je glavni, ako ne i jedini čovjekov pogon. Dočim Švajcarac Carl Jung ne osporavajući ovu energiju, proširuje njenu sveobuhvatnost te nasuprot seksualnoj teoriji, predstavlja libido kao uopšteno (psihičku) energiju.  

Da je kod poštovaoca svetosavlja čest višak libida, dapače ekstremni, suditi je i po nedavnom reagovanju direktorice kotorske Gimnazije na nalog da se ispoštuje odluka inspekcije: ukloniti sliku Svetog Save sa školskog zida. Uzvratila je svetosavski libidozno da dok je ona direktorica „niko neće pomjeriti Svetog Savu ni za milimetar“.  S tolikom strašću je to izjavila da bi mi je u sjećanju iz vremena kad sam išao u teatar (danas je teatar svuda oko mene pa u onaj namjenski ne idem) iskrsla davna slika iz predstave rađene po tekstu Stevana Sremca „Luminacija na selu“. Sjajni beogradski glumac Nikola Simić sumanuto trči po sceni. Prigrlio je uokvirenu sliku i  sumanuto ponavlja „Ne dam Vasu!“ Kako ponovi, tako sliku čvršće zagrli. Naime, došli mu isprazniti kancelariju, a on sve da, ali sliku Vase Pelagića ne da. Ne da Vasu!

Tako i direktorica kotorske Gimnazije. Ne dam Savu! Zašto kažem samo Savu, a ne Svetog Savu? Jer pretpostavljam da direktorica koja se deklariše kao četnik,  drugog Savu, na primjer onog Kovačevića, nema na mapi libidoznog potencijala. Pod Savom se tek Sveti Sava dozvoljava.

„Što da izmišljam teme kad ih sam život u izobilju nudi i ljude kad ih posvednevno posmatram po ulicama i kavanama“, bio je stvaralčki credo Stevana Sremca. Zbog toga se svaka anegdota o takvom piscu valja primiti sa makar zrnom istine. Po jednoj je anegdoti Sremac hvaleći Holanđane jer su podizali nasipe da se odbrane od poplava, šeretski dodao: Da su to bili Srbi, čekali bi da im izrastu škrge.

Pravo budi rečeno, srbijanski predsjednik ovih dana ne čeka izrastanje škrga. Nakon teatra na kosovsko-srbijanskoj granici, i povlačenja ROSU, iz Dubaija je poručio da mu je laknulo, ali ne do kraja, tj. „Držimo nos, ako ne možemo usta, iznad vode“.

Dočim  se crnogorski zagovornici svetosavlja svim silama trude Crnu Goru prepustiti poplavi, uz uzdanje da će škrge izrasti. Daće Bog! A već zna se koji ribar, s nosem iznad vode, će ih zajedničkom bazenu svetosavskom pripojiti.

(Gradski.me)