Gradsko vijeće Grada Sarajeva 29. septembra jednoglasno je usvojilo Zaključak kojim se Nacrt odluke o podizanju Spomen-obilježja Kazani upućuje u javnu raspravu, izjavila je to gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, dodajući da je tekst za spomen-obilježje ona napisala i predložila.

Na spomen-obilježju bi trebala biti ispisana imena i prezimena 17 osoba, građana grada Sarajeva, uglavnom srpske nacionalnosti, ali i hrvatske i bošnjačke, koji su od sredine 1992. do oktobra 1993. godine ubijani na lokalitetu Kazana na Trebeviću.

Iz Instituta za nestale Bosne i Hercegovine su u odgovoru Gradu Sarajevu, koji će graditi spomen-obilježje na Kazanima, napomenuli da datum nestanka ne mora nužno odgovarati datumu smrti.

Srđan Puhalo, psiholog iz Banja Luke nakon prezentacije prijedloga za ovo Spomen-obilježje  Kazani rekao je kako se nalazi na nepristupačnoj lokaciji.

U razgovoru sa “Slobodnu Bosnu” Puhalo kaže da postoje nekoliko razloga za takav stav, prvi se odnosi na samu funkciju nekog obilježja, a to je da bude vidljivo i suoči nas sa onim što se tu dešavalo bez obzira sviđalo se to nama ili ne.

“Kazani se svakako trebaju obilježiti, ali relano to spomen obilježje će biti potpuno nevidljivo za Sarajlije. Činjenica je da su srpski civili stradali u Sarajevu od strane vojnih i paravojnih snaga, mada mi još uvijek ne znamo približno tačan broj ljudi, i da se to ne treba i ne smije zaboraviti. Žrtva je žrtva i tu nema razlike između naših i njihovih. Sjećanjem na naše zločine i žrtve drugih, mi šaljemo poruku da smo svijesni počinjenih greški, da priznajemo da je to zločin i da smo spremni da se suočimo sa tim. To je posebno važno zbog naše djece i njihovog znanja o svemu što se dešavalo u Sarajevu i oko Sarajeva 90-ih. Na ovaj način druga strana, u ovom slučaju srpska, ne bi mogla reći da je taj spomenik puka forma, jer se nalazi negdje u nepristupačnom brdu, i da ne postoji iskrena želja Sarajeva da se suoči sa svojim zločinima”, pojasnio je on.

Inicijativa Svetozara Pudarića

Inicijativa za podizanjem spomenika na Kaznima je prvobitna ideja pokojnog Svetozara Pudarića, tadašnjeg potpredsjednika FBiH koja datira od 2012. godine.

„Želim da izvršimo ljudski čin saosjećanja i onu obavezu koju imamo – sjećanja na žrtve koje su pobili zločinci koji su tada nosili uniformu vojske koja je branila grad. I da se nikakvi zločinci ne mogu sakrivati iza desetina hiljada drugih koji su branili svoj grad, koji su branili antifašističke vrijednosti od navale fašizma devedesetih godina prošlog stoljeća. To je suštinska poruka koju mi moramo poslati. Kao što danas imate desetine ploča i obilježja nevinim žrtvama, na isti način mi smo dužni da obilježimo i one žrtve koje ne smijemo izbrisati - jer ukoliko ih budemo pokušavali izbrisati, kao što su dosad neki pokušavali raditi, mi dovodimo u pitanje i karakter same odbrane i BiH i Sarajeva. Ne može za mene biti heroj onaj ko je ušao u kuću Ristovića u Velešiće i pobio cijelu familiju. Ne može Sarajevo zaboraviti da se to desilo. Ne može heroj biti onaj ko je ubio dvoje djece snajperom dok su se igrala na Grbavici za vrijeme rata. I taj ne može biti heroj“,  rekao je Pudarić u izjavi (29. Novembar 2011.) za Radio Slobodna Evropa nakon što je predao inicijativu  Gradskoj upravi.

Podsjećanja radi, ugovor o otvaranju konkursne procedure u sklopu Programa za Spomen-obilježje Kazani u Sarajevu su 10. januara 2013. godine potpisali Pudarić i tadašnji gradonačelnik Grada Sarajeva Alija Behmen.

Tada je Behmen rekao “da se posljednjih 12 mjeseci intenzivno radi na tome da se na Kazanima, na obroncima Trebevića, izgradi spomen-obilježje žrtvama srpske i hrvatske nacionalnosti, koji su od sredine 1992. do oktobra 1993. godine ubijani na tom mjestu, nakon čega su njihova tijela bacana u jamu. "

“To će jednostavno biti putokaz i obilježeno mjesto, gdje su izvršeni zločini od jednog dijela odbjegle Armije BiH, koja je časno branila Sarajevo i BiH", riječi su Alije Behmena.

Negodovanja na spomen-obilježe Kazani

Osam godina kasnije, 29. septembra  2021., javno je predstavljen prijedlog Spomen-obilježja Kazani koje je prezentovala gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, a Grad Sarajevo će preuzeti sve aktivnosti, uključujući i finansiranje postavljanja.

Nakon što je prijedlog izgleda samog spomen-obilježja usvojen, te prezentiran javanosti, uslijedila su određena negodovanja.

Predsjednik Odbora za zaštitu prava Srba u FBiH Đorđe Radanović je prijedlog gradonačelnice Sarajeva o spomen-obilježju na Kazanima ocijenio uvredjljivim, sporno je što prijedlog spomenika ne predviđa da na njemu bude vjersko obilježje krst, jer su žrtve Srbi pravoslavne vjere rekavši da pored njihovih imena treba da piše da su Srbi.

“I treće treba da piše ko je te ljude ubio, jer nisu oni sami skakali u jamu Kazani, niti su sami sebi pucali u glavu", rekao je, između ostaloga, Radanović.

Civilizacijski iskorak

Spomen- obilježje na Kazanima nije „šamar“ srpskim žrtvama u Sarajevu, kako to neki žele da predstave, kaže Puhalo u razgovoru sa “Slobodnu Bosnu.”

“Naravno da nije šamar, jer ovo je jedan od rijetkin slučajeva kada se nastoji obilježiti stradanje nevinih žrtava, koji su nastradali od „naših“. Ja to vidim kao veliki civilizacijski iskorak, koji treba da potakne i druge da to učine. Koliko sam upućen spor je nastao oko toga šta treba da piše na tom spomen obilježju, ali vjerujem da se to može dogovoriti na obostrano zadovoljstvo svih, ali samo pod uslovom da se politika ne upetlja u to”, pojašnjava on.

Idejno rješenje za spomen-obilježje na Kazanima predviđa da se pobroje ubijeni građani, ali bez navođenja naredbodavca ubijanja.

Ko je znao za ta ubijanja, a nije reagovao?

Na pitanje čemu vodi šutnja oko imena naredbodavca ubijanja građana Sarajeva, Puhalo kaže da  je suočavanje sa prošlošću bolan proces, jer morate da priznate neke stvari koje bi najradite zaboravili i prešutili.

“Na taj način se kvari slika o „našoj“ borbi koju po pravilu svi žele da prikažu kao herojsku i moralno besprijekornu. Nažalost to najčešće nije tako. Idealna slika naših vojskovođa i političara na taj način se prlja i nestaje oreol bezgrešnosti, a onda iz toga proizilaze mnoga nezgodna pitanja. Ko je ubijao? Ko je naredio ubijanja? Ko je znao za ta ubijanja, a nije reagovao? Odgovori na ova pitanja će biti veoma bolni”, pojašnjava Srđan Puhalo za SB.

Neizostavan segment za obilježavanja mjesta stradalih nevinih žrtava je njegovanje kulture sjećanja.

Puhalo se slaže da je kultura sjećanja  važna jer na taj način pokazujemo svu okrutnost rata, pokazujemo da rat nije ono što učimo u školama, slušamo u medijima ili što nam pričaju političari.

“Oni rat prikazuju u punoj svojoj brutalnosti, bez patetičnog viteštva i romantike. Pokazuje nam da nismo superiorniji od drugih i koliko malo čovjeku treba da postane zločinac”, dodaje on.

Postavljanjem spomen-obilježja na Kazanima ubijenim građanima Sarajeva na neki način će se Sarajevo odužiti pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepo ubijeni zato što su ostali u opsjednutom gradu.

Da li će možda biti primjer i drugim gradovima u BiH i RS-u da naprave nešto slično, da se konačno znaju mjesta gdje su, kada i ko je ubijao nedužne civile i djecu, Puhalo kaže da ne zna da li će se to desiti i kada.

“Ali ovo je prvi korak u tom pravcu i svakako ga treba podržati i isticati. Moramo ohrabriti ljude da to učine, jer to je naša ljudska obaveza prema žrtvama i korak ka istinskom suočavanju sa prošlošću”, zaključio je Puhalo.

Tokom 1992. i 1993. u vrijeme opsade grada na najsvirepiji način od pripadnika Armije RBiH, pod vodstvom Mušana Topalovića Cace, ubijani su građani glavnog grada BiH. Za ovaj ratni zločin od 1996. godine na kazne od 10 mjeseci do šest godina zatvora osuđeno je 14 bivših vojnika Armije RBiH. Topalović je ubijen pri pokušaju bijega 1993. godine nakon što je uhapšen u akciji ‘Trebević II’, akciji policijskih i vojnih snaga koju su organizovali tadašnje Predsjedništvo RBiH, Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH i Armija RBiH.

Tekst, koji bi trebao biti ispisan na spomen-obilježju na Kazanima glasi:

“Spomen obilježje Kazani (1992.-1994.) 

Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana:

Bošković (Spasoje) Nevenka, 1933.-1992.

Bošković (Simo) Marko, 1929.-1992.

Lemez (Neđo) Novka, 1950.-1992.

Žuža (Jefto) Stojan, 1933.-1992.

Vučurović (Dobrivoje) Zoran, 1952.-1992.

Jovanović (Vojo) Duško, 1954.-1993.

Lavriv (Mihaila) Ana, 1942.-1993.

Lavriv (Stefan) Vasilj, 1933.-1993.

Drašković (Branko) Mileva, 1936.-1993.

Šalipur (Momčilo) Predrag, 1965.-1993.

Ćeranić (Mihajlo) Dragomir, 1943.-1992.

Šteta (Lutvo) Ago, 1942.-1994.

Komljenac (Ilija) Marina, 1926.-1993.

Komljenac (Adam) Radoslav, 1921.-1993.

Frankić-Brkljač (Vinko) Ranko, 1952.-1993.

Radosavljević (Boro) Branislav, 1952.-1993.

Nikolić (Nikola) Ergin, 1966.-1993.

Grad Sarajevo”

Piše: Sanela GOJAK