Na prvi pogled, minula oktobarska sedmica nam nije donijela ništa novo - samo je podebljala staro, dosad dovoljno izopačeno - u vezi s tim da naša aktuelna društvena i politička kriza kipti od neizvjesnosti. Jer, isto onoliko koliko se zna u kojoj i čijoj kuhinji se kuhaju prijetnje, najave raspada, novih blokada, razlaza itd, enigma nije ni to kuda bi to moglo odvesti i po kojoj cijeni. Jedino što ostaje bar uslovna nepoznanica, unatoč nekim vodnjikavim najavama, jeste to hoće li se naći neko ko bi presjekao taj naš Gordijev čvor i kakav rasplet bi mogao uslijediti.

NEOBUZDANI PREDATOR

Uz buljuk novih primjera gubljenja mjere, uzusa elementarne kućne i političke pristojnosti i nespremnosti da se politički sunovrat uspori, ako već ne i zaustavi, dani iza nas su, istina, urodili nekim malo glasnijim i brižnijim reakcijama - posebno onom da ovdje ima posla i za antifašiste - ali, izlaz se još ne vidi. Zato se moralo, i to višekratno, ponoviti da tekuće prilike neodoljivo opasno i prijeteće podsjećaju na početak devedesetih godina prošlog vijeka. No, zajedno s tim, brine i ponavljanje istog tipa odnosa međunarodne zajednice, s atrofiranom i neodlučnom Evropom na čelu, prema našem aktuelnom radikalizovanju odnosa, prilika i događaja. Kao da neko tamo smišljeno kopira sliku od prije 30 godina i kao da se trudi da dokaže da se, u odnosu prema nama, tu ništa nije promijenilo.

Nikakva nam utjeha nije to što taj, u apokalipsi naših prostora preskupo plaćen odnos zavisnosti od spoljnih autoriteta i moćnika, s jedne, i od unutrašnjih podjela, svađa i razlika, s druge strane, mnogo više govori o svijetu, Evropi posebno, nego o nama. Utjehe, jednostavno, nema, niti može biti ako se unaprijed zna ko je meta, ko će stradati i na kome se vježbaju mišići i peglaju odnosi i razmirice moćnih i bogatih. Dakako, jedan od ključnih uslova za takav naš tretman su unutrašnje prilike, naciokratska bezumnost i etnonacionalistička isključivost, mržnja i želja da se po svaku cijenu dođe do neostvarenih ratnih ciljeva. Političkim, kad već nije išlo vojnim i zločinačkim sredstvima, preorava se zemlja, mobilišu nacionalni torovi, hvata zalet za novu rundu sukoba, stradanja i zla.

U ulozi neprikosnovenog simbola i lidera tog iščašenog repriziranja tragične prošlosti, Milorad Dodik je neobuzdani predator, koji nije usamljen, ali, izgleda, ni svjestan (u konačnici) statusa potrošne robe. Onog časa kada prestane koristiti mentorima - bez obzira na to da li je to Srbija, Rusija, bratija autora Memoranduma 2 SANU-a ili neko četvrti - sigurno odredište mu je smetljište istorije, pod uslovom da pobjegne od rešetaka. Dotad će Predator bezmjerno trovati odnose, manipulisati narodom, zagađivati društvenu klimu, kočijaško-kafanskim rječnikom dokazivati svoj prostakluk i, konačno, ne prestati da prijeti. Jer, samo je i u svemu on u pravu, samo on zna šta je “izvorni Dayton”, samo on - i njegovi vjerni pobočnici, od mlađanih snaga, tipa nabrušene Sanje Vulić do veterana, premazanih svim mogućim i nemogućim farbama, manje-više isluženih Nebojše Radmanovića i Nikole Špirića (u rezervi i na braniku nacionalne časti dežura Dušanka Majkić) - istrajava na nečemu što, eto, čak ni RS-opozicija ne prihvata.

Zapljusnuti raznim oblicima, sadržajima i bojama reakcija, uglavnom inspirisanim time što Predator otvoreno ide putem državnog udara i ataka na ustavnopravni sistem zemlje, u prilici smo da lakše dokučimo pozadinu te slike. U sad već manijakalnoj želji za samostalnošću RS-a, Predator u armaturu prijetnji i nebuloza, nepoznavanja ustavnih i drugih zakonskih odredbi, bezočno ugrađuje laži. Laže da će 7.000 državnih uposlenika iz RS-a zbrinuti platama ako ne bude državnog budžeta; laže da 80 posto Srba, pripadnika Oružanih snaga BiH, želi u vojsku RS-a; laže kad tvrdi da ga podržava sedam do 27 zemalja Evropske unije, pa portparol Bruxellesa to brže-bolje zvanično demantuje; laže - pa ne objasni kako, jer je nemoguće - da je za samostalnost RS-a u okviru BiH (?!); laže da neće na sjednice Predsjedništva BiH, a onda dođe i dočeka austrijskog ministra vanjskih poslova; laže kad zahtjev za otcjepljenjem RS-a “opravdava” primjerom Kosova, iako zna da bi, u slučaju ostvarenja tog “nebeskog sna”, Srbiji zabio nož u leđa, jer bi to značilo da se Kosovo s pravom odvojilo, čim je to, eto, učinio njegov entitet; laže...

REALNA DIJAGNOZA

Pošto se u vezi s našom dugotrajućom dramom svakodnevno dešavaju nove potvrde sumanutosti, paranoičnosti i bezumlja, čini se i potrebnim i mogućim da se mjesto kreiranja prijetnji, ucjena i najava zla, a to je evidentna bura u Predatorovom i u još nekim, vidljivim i nevidljivim mozgovima - smjesti u okvir jedino realne dijagnoze: očito je to moždani poremećaj, što je područje ne samo zdravstvenog već i još nekih izopačenja. Pa je, zato, u pitanju medicinski (mentalni), ali sve više i moralni i politički fenomen.

Zlatko Dukić/Oslobođenje