Sara Luzar-Smajić, 26-godišnja hrvatska borkinja koja gradi MMA karijeru, svoj je sportski put nastavila trenirajući pod kapom UFD-a, ‘University of Fightinga’ u Düsseldorfu, u ekipi i u dvorani iza koje kao osnivači stoje hrvatska braća Ivan i Tomislav Dijaković. Borkinja iz Zagreba je zbog toga preselila u Düsseldorf, a iz Njemačke nosi dojmove koji su daleko od lijepih.

Luzar-Smajić se o tome otvorila tijekom gostovanja u Podcast Inkubatoru. Nije bilo ustezanja kad je krenula pričati o Düsseldorfu, ali i malo šire, prenosi Dnevno.hr.

‘Njemačku kao državu za život mrzim iz dna duše. Odvratan je Düsseldorf, zahvalna sam na tome što imam priliku biti tamo, ali grad kao grad je odvratan. Da nije UFD-a, ne bih živjela tamo’, rekla je 26-godišnja Zagrepčanka.

‘Unutra je raspad sistema’

‘Koliko god se čini da je Njemačka uređena država, kada uđeš unutra, to je raspad sistema. Prljavi su na ulici, tolika je razlika po kvartovima u gradu’, nastavila je Hrvatica.

‘Ja živim u getu, ulaz pored dvorane, to mi odgovara, mogu do dvorane i u pidžami. To mi je super, ali dalje nikad ne izlazim sama. Sve je puno Arapa, Turaka, izbjeglica koji su došli tamo, a ako si već došao tamo, zašto tražiš pomoć i ponašaš se kako se ponašaš. To je navečer kao zoološki vrt’, veli Luzar-Smajić.

Hrvatska borkinja nije se zaustavila na tome. O Düsseldorfu je imala još nekoliko stvari za reći, sa svojim dojmovima iz grada na njemačkom zapadu.

‘Hitna pomoć i policija su stalno okolo, narkići se bodu u venu tri metra od dvorane, meni je muka kad to vidim. Vidim da netko od narkića uleti, ulazi u haustor i ode kod podruma. Znali smo vikati da ćemo zvati policiju, nećemo nikog tući jer sigurno ima hrpu boleština, ali gubi se van i pikaj se na cesti’, opisala je Zagrepčanka.

Zagreb joj nedostaje

Luzar-Smajić dodala je da se puno bolje osjeća u svojem gradu.

‘Užasno mi fali što nisam doma. Tek kad sam otišla u Düsseldorf vidim koliko je Zagreb prekrasan. Imamo u svakom kvartu zelenila, Sljeme vidiš konstantno, zelenilo je na brdima. Gdje ćeš kod nas vidjeti da se netko pika u venu, nema toga kod nas, nema igli po podu, tek kad odeš van, vidiš kako je ovdje lijepo’, smatra hrvatska borkinja.

‘Kad tamo vidim te narkiće i alkoholičare, mene srce boli jer su to bolesni ljudi, ali s druge strane, kako ti mozak radi da ti ljudi prolaze s djecom pokraj tramvajske stanice, a tebi nije neugodno skidati hlače i pikati se u ‘kvadrić’? To kad vidim, takve scene, barem se sakrij negdje, nemaš poštovanja za nikoga’, zaključila je.