Nakon što je Matthew Palmer američki izaslanik za izbornu reformu BiH, u izjavama za medije iz susjedne Hrvatske, kojima su prethodili sastanci sa hrvatskim zvaničnicima, razjasnio u kojem pravcu trebaju da idu izmjene Izbornog zakona, samo po sebi postavlja se pitanje političkog odgovora probosanskih političkih stranaka.

Iz Palmerovih izjava evidentno je da se uopće ne namjerava suzbiti dominacija etničkih stranaka kroz domove naroda, dok se istovremeno zagovara rješenje u pogledu izbora članova Predsjedništva BiH koje bi zadovoljilo apetite Dragana Čovića i HDZ-a.

S obzirom na nedostatak komunikacije i posvađanost u probosanskom političkom taboru, ne bi trebalo čuditi ukoliko u konačnici dođe do lošeg rješenja koje bi Bosnu i Hercegovnu odvelo u još dublje etničke podjele, a možda i u totalni raspad u perspektivi koja sa takvim rješenjem nije nimalo ružičasta.

Zato se u ovom trenutku kao najveći mogući imperativ postavlja formiranje političkog jedinstva između probosanskih stranaka.

Ključni u tom procesu jesu lideri najvećih probosanskih stranaka koje imaju parlamentarni kapacitet, a tu se prije svega radi o SDA, SDP i DF-u. Osim toga, pred Izetbegovićem, Nikšićem i Komšićem stoji historijska odgovornost. Najmanje što lideri ovih stranaka mogu učiniti jeste da u pogledu onoga što je za državu potpuno neprihvatljivo iznađu zajednički stav, kako bi sa jedne strane poslali poruku građanima da je država Bosna i Hercegovina iznad svih strnačkih interesa, ali i stranačkim simpatizerima koji jednako moraju uvidjeti da od prepucavanja po društvenim mrežama u ovom trenutku nema ništa, i da takav ambijent jedino ide na ruku HDZ-u.

Iz svega toga ne smiju se isključiti ni druge stranke koje također uviđaju svu opasnost od prihvatanja rješenja koja bi državu mogla skupo koštati u njenoj budućnosti, kao ni pojedince i intelektualnu i akademsku zajednicu koja u dobroj volji mora pozdraviti minimum jedinstva među probosanskim stranaka.

Sve drugo u ovako važnom trenutku za državu je put u propast, nakon čega više neće biti ni važno ko je kriv.

Piše: Ernad Metaj/ nap.ba