Odgovarajući na pitanje kongresmenke Ann Wagner što SAD rade po pitanju secesionističkih izjava Milorada Dodika i opstrukcije rada institucija, posebni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabriel Escobar je kazao da Washington vidi BiH isključivo kao multietničku, inkluzivnu i demokratsku zemlju, te najavio da će uskoro doći u službeni posjet BiH. Escobar je, također, kazao kako SAD skupa s europskim partnerima, NATO-om, EUFOR-om i Kancelarijom visokog predstavnika u BiH rade sve na tome da budu izrečene konzekvence za sve ilegalne i destabilizujuće akcije koje je Dodik započeo najavom prijenosa nadležnosti sa države BiH na entitet RS. Kakvu sudbinu može očekivati Milorad Dodik?

-Na ovo pitanje već su odgovorili Dodikov gospodar s jedne, i najbliži politički saveznik, s druge strane. Bilo je pomalo smiješno kad je nakon razgovora s Dodikom Aleksandar Vučić imao potrebu naglašavati da je on protiv sankcija prema bilo kome, a pogotovo prema Dodiku i entitetu u BiH kojim ovaj gospodari. Vučićeva patetična priča o tome kako Srbija neće sudjelovati u provođenju sankcija prema Dodiku strašno puno govori i Dodik je iz Beograda mogao doći natrag u Banja Luku svjestan da je pušten niz vodu. Sigurno i sam zna da je Vučićevo patetično insistiranje da Srbija neće Dodika ostaviti na cjedilu, najava da se pripremi za situaciju u kojoj će biti prepušten svojoj sudbini, a već neko vrijeme vidimo da Vučić u Banja Luci priprema novog vazala, a taj je po svemu sudeći i gori od Dodika. Riječ je, naravno, o mlađahnom banjalučkom gradonačelniku, čovjeku bez iskustava i bez političkog identiteta, upravo onakvom kakvi su i ostali Vučićevi suradnici.

Ilustracija

U isto vrijeme, dok se Escobar obraćao Kongresu, u Sarajevu su se vodili pregovori političkih lidera BiH s američkim i europskim specijalnim predstavnicima Matthewom Palmerom i Angelinom Eichhorst. Je li došlo vrijeme da BiH, poput svih normalno uređenih zemalja, dobije jednog predsjednika države?

-Manje je važno hoće li BiH imati jednog predsjednika, daleko je važnije da se i izbornim modelom, prije svega pri izboru domova parlamenta, osigura funkcionalan model, koji bi bio pretpostavka za stabilnu izvršnu vlast. Predsjednik ili predsjedništvo nisu funkcije izvršne vlasti u pravom smislu riječi, nego reprezentativne vlasti. Većina europskih država ima sustav parlamentarne vlade, a te države mogu biti republike ili monarhije. U monarhijama suverenitet predstavlja kraljica ili kralj, a u republikama njen predsjednik koji je uglavnom nepogrešiv kao i engleska kraljica, prije svega zato što ima otprilike toliko ovlasti kao i ona.

Kako sada stvari stoje, na dnevnom redu nije cjelovita reforma izbornog sustava, nego samo jednog njegovog dijela, tako da će Predsjedništvo vjerojatno preživjeti ovu reformu. Međunarodnim akterima važno je da se provedu presude Europskog suda za ljudska prava, prije svega one koje se odnose na zaštitu pasivnog biračkog prava, dakle prava da budu birani, pripadnika manjinskih zajednica u BiH, a izgleda da je oživljavanje takozvanog Füleovog modela, koji je preuzet iz belgijskog izbornog zakonodavstva, način da se to ispuni.

Riječ je o kompromisu kojim nitko nije baš zadovoljan. Nacionalisti se bune zbog toga što bi se tim rješenjem ukinuo „nacionalni prefiks” ili nacionalna odrednica članova Predsjendištva, model ne omogućava ono što je hrvatska strana priželjkivala, da se za „drugog člana Predsjedništva iz Federacije” iscrta izborna jedinica s većinskim hrvatskim stanovništvom, što bi bilo crtanje „trećeg entiteta”, Herceg-Bosne, ako ne robujemo političkoj korektnosti. Ipak, glavni problem ovog modela je što uzima stanje u manjem entitetu zdravo za gotovo, i što se reformom izbornog zakonodavstva uopće ne stavlja na dnevni red pitanje ostvarivanja prava svih drugih, osim stanovništva koje je danas nacionalno većinsko u tom entitetu. Odraz je to američkog pragmatizma.

Što je uopće cilj Sjedinjenih Država?

-Americi je cilj riješiti konflikte Hrvata i Bošnjaka u Federaciji i omogućiti njenu konsolidaciju, a nakon toga bi trebao slijediti idući korak, uređenje odnosa unutar drugog entiteta. Nažalost, američki pragmatizam doveo je do toga da u Daytonu Washingtonski sporazum iz 1994, kojim je zaustavljen sukob Hrvata i Bošnjaka i kojim je stvorena struktura visoko decentralizirane države u kojoj su svi narodi ravnopravni na cijelom njenom teritoriju. Nacionalna prava su ona koja se u sređenoj državi ne ostvaruju na razini središnje države, jer kad su temeljna prava zagarantirana, nacionalno je pitanje prije svega pitanje odnosa unutar lokalne zajednice. Umjesto dobrog okvira Washingtonskog sporazuma, u Daytonu se pribjeglo modelu priznavanja ratnih osvajanja i rezultata etničkog čišćenja i genocida, od kojih je onaj u Srebrenici bio samo najgori. To je bio okvir koji je omogućio da, uz malo pomoći iz Beograda i Moskve, Dodik i njegovi sljedbenici stvore stanje u tom entitetu kakvo danas možemo vidjeti. Očito je da se s konačnom razgradnjom tog sustava za sada čeka.

Izvor: Instagram

Kako komentirate istodobne posjete lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću?

-Kad se pojavila prva vijest o susretima u Zagrebu i Beogradu bilo je jasno da se pod ruskim utjecajem nastoji opstruirati politička akcija administracije Biden-Harris u BiH, koju podupiru i europske institucije. Izjave koje su nakon toga dolazile u javnost samo su potvrdile tu pretpostavku i pokazale da je formiranje ovog „boys cluba”, kojeg čine četvorica prema kojoj euro-atlantski svijet nema pozitivne sentimente služi pokušaju opstrukcije normalizacije odnosa u BiH.

Milanović je omogućio Dodiku da pokuša stvoriti dojam kao da on već nije u međunarodnoj izolaciji, jer, kao ima s kim razgovarati na međunarodnoj sceni, a Čović je pritisnut teretom svojih starih ruskih repova morao pomoći stvoriti dojam da Vučić ima ikakva utjecaja na procese koji će se u narednom razdoblju, pod kontrolom Bidenove-Harris administracije odvijati u BiH.

Izvor: Ured predsjednika RH

Milanović je razočaran Izetbegovićevim odbijanjem sastanka na kojem bi bili prisutni predsjednici Srbije, Turske i Hrvatske, skupa s liderima nacionalnih partija u BiH, u iznalaženju rješenja krize u BiH. Kakvu igru igra predsjednik Hrvatske?

-Tužan je osjećaj kad stvarate „old boys club”, a nitko vam se ne želi priključiti, osim onih koje niti u jednom klubu ne bi primili. Ideja o tome da bi predsjednik Turske Tayyip Erdogan, zajedno s Vučićem i Milanovićem posredovao u BiH nakaradna je, a priprosti antiatlantist i antieuropejac na službi u Uredu Predsjednika RH, Zoran Milanović, sasvim otvoreno govori zašto je ta ideja na stolu: pa zato što bi ta medijacija trebala nadomjestiti utjecaj administracije predsjednika Bidena na Balkanu. Činjenica da sva tri „medijatora” imaju popravni iz ruskog, pak, dovodi do pitanja zašto predlagači nisu bili otvoreniji – zašto medijaciju ne prepustiti „neutralnima”, ako već ne Putinu i Lavrovu, onda možda Lukašenku.

Kako god, ova inicijativa od koje, svjesni su toga i članovi kluba besprizornih momaka, neće biti ništa, jasno je Vučića i Milanovića definirala kao aktere koji u ruskom interesu nastoje opstruirati proces konsolidacije BiH, kojeg predvode američka i europska politika, a od ranije znamo da bi i Dodik i Čović rado postali Erdoganovim vazalima, samo ako im on garantira da će zaustaviti utjecaj Zapada na BiH. Rado Dragan i Mile idu u vazale.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)